Prije pola stoljeća Mercedes-Benz predstavio je automobil koji nije pokušavao zadiviti revolucionarnim izgledom ni raskošnom opremom. Umjesto toga, ponudio je kvalitetu izrade, udobnost i mehaničku izdržljivost kakve su mu s godinama donijele gotovo legendaran status. Serija W123, predstavljena u siječnju 1976., postala je jedan od najprepoznatljivijih Mercedesa svih vremena. Njezina popularnost bila je tolika da je zamjena novim modelom izazvala nezadovoljstvo najvjernijih kupaca, njemačkih taksista.
Novi Mercedes u vrijeme naftne krize
Razvoj W123 započeo je početkom sedamdesetih, kada je prethodna serija W114/W115 počela pokazivati godine, a BMW-ova Serija 5 postala ozbiljan suparnik. Naftna kriza iz 1973. dodatno je naglasila važnost štedljivijih i izdržljivijih motora. Mercedes je zato odustao od dijela ambicioznih zamisli i usredotočio se na usavršavanje provjerene tehnike.
Dizajn nastao pod vodstvom Friedricha Geigera, uz važan doprinos Brune Sacca, izgledao je elegantno, ali suzdržano. Velika kromirana maska, vodoravno postavljena prednja svjetla i karakteristična rebrasta stražnja svjetla postali su zaštitni znak modela. Potonja nisu bila samo ukras, njihov oblik pomagao je da ostanu uočljiva i kad se na njima nakupi prljavština.
Redovi čekanja i skuplji rabljeni od novih
Kupci su odmah prepoznali što Mercedes nudi. Prva godišnja proizvodnja brzo je rasprodana, a na automobil se čekalo mjesecima, ponekad i više od godine. Rabljeni gotovo novi primjerci su se prodavali skuplje od tvorničke cijene jer ih je bilo moguće dobiti odmah.
Uz limuzinu pojavili su se elegantni coupé C123, karavan S123 i produžene verzije namijenjene, među ostalim, prijevozu putnika. Posebno je važan bio karavan, predstavljen 1977., jer je dokazao da luksuzan Mercedes može biti i praktičan obiteljski automobil. Do završetka proizvodnje početkom 1986. izrađeno je gotovo 2,7 milijuna vozila iz serije 123.
Od 55 KS do napredne sigurnosti
Ponuda motora obuhvaćala je štedljive dizelaše i snažnije benzince. Osnovni 200 D imao je samo 55 KS i do 100 km/h ubrzavao je više od 27 sekundi. Nikoga nije oduševljavao brzinom, ali je zahvaljujući jednostavnosti i dugovječnosti postao omiljen među taksistima. S druge strane, snažniji šesterocilindrični benzinski modeli nudili su znatno uvjerljivije performanse, a kasnije se pojavio i peterocilindrični turbodizel.
W123 nije bio primitivan automobil. Imao je promišljene zone gužvanja, sigurnosni stup upravljača i kvalitetan ovjes, a od 1980. mogao se naručiti s ABS-om. Godine 1982. stigao je i vozačev zračni jastuk, tada rijetkost u toj klasi. Istodobno su električni podizači prozora, klima-uređaj, pa čak i servo upravljač na ranijim izvedbama često zahtijevali doplatu. Desni retrovizor također nije bio dio serijske opreme.
Taksisti nisu htjeli novi model
Najbolju reklamu W123 dobio je na ulicama. Njemački taksisti zavoljeli su ga zbog udobnosti, jednostavnog održavanja i činjenice da su mnogi primjerci bez većih zahvata prelazili stotine tisuća kilometara. Diljem svijeta zabilježeni su i automobili s više od milijun kilometara. Zato je dolazak nasljednika W124 krajem 1984. izazvao veliko nepovjerenje.
Novi model donio je moderniju konstrukciju i napredniji ovjes, ali rani primjerci imali su problema s kvalitetom. Nezadovoljstvo je preraslo u prosvjede. U Kölnu je 1986. održan prosvjed taksista zbog kvarova i nedostataka na novim Mercedesima serija W124 i W201. Ironično, W124 poslije je i sam stekao reputaciju jednog od najizdržljivijih automobila marke.
Posljednja limuzina W123 proizvedena je u studenome 1985., a posljednji karavan u siječnju 1986. Četrdeset godina poslije još se mogu vidjeti na cestama, od Europe do Afrike. To je možda najbolji odgovor na pitanje zašto je ovaj naizgled običan Mercedes postao legenda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....