Zamjena probušene gume rezervnim kotačem zahtijeva malo vještine i snage, kao i odgovarajuću priručnu dizalicu. Oduzima desetak ili dvadesetak minuta vremena, a vozač(ica) treba računati na to da će uprljati i ruke i odjeću. U tom je smislu rezervni kotač nezahvalan, no kad je posao jednom obavljen, možete se nastaviti voziti kao da se ništa nije dogodilo. Smanjeni kotač je sličan, ali u pravilu znači i ograničenje brzine na 80 km/h, što znači da se s njim može odšepesati do vulkanizera, ali se ništa više od toga ne preporučuje. Zato ne čudi da je takav način rješavanja gumi-defekta na izdisaju, jer sve to, pa čak i više od toga, obećavaju proizvođači pribora za krpanje. A pritom su manji, lakši i jeftiniji te zauzimaju manje prostora i od mini-kotača. No, koliko su stvarno učinkoviti, provjerili smo uz pomoć iskusnih kolega iz vulkanizerske radionice Koloper sa zagrebačke Remetinečke ceste.
Najjednostavnije rješenje na prvi se pogled nalazi u bočici sa sprejem kakva se može nabaviti na skoro svakoj benzinskoj pumpi, a cijena joj se kreće od nekih tridesetak pa do devedesetak kuna. Uputstva za upotrebu su jasna: ukloniti strano tijelo iz gume, a probušeni dio, ako je moguće, okrenuti prema dolje. Bočicu zatim treba dobro protresti i cijeli sadržaj ispustiti u gumu, a odmah zatim i početi voziti, kako bi se on ravnomjerno rasporedio po cijelom kotaču.
U našem slučaju nije se dogodilo – ništa. Nakon par minuta ispuštanja smjese u kotač, ona je odmah i iscurila van. Probušeno mjesto nije se zatvorilo niti na tren, a auto je ostao tužno sjediti na felgi. Da smo uspjeli imalo napuniti kotač, barem prema uputama, odmah smo se trebali uputiti vulkanizeru. Dakle, rješenje je ionako zamišljeno kao vatrogasna mjera koja, eto, nije poslužila svrsi. Možda funkcionira na gumi manjih dimenzija ili s manjom rupom, možda bi nešto više uspjeli napraviti da smo imali pumpu ili priručni kompresor, no u ovom konkretnom slučaju stvar se pokazala beskorisnom.
Pribor za krpanje koji proizvođači stavljaju u vozila umjesto rezervnog kotača rade na istom principu, ali je tu ipak riječ o ozbiljnijem sustavu. On se, naime, temelji na kompresoru napajanom strujom iz 12-voltne utičnice, a u kotač upuhuje nešto gušću smjesu koja već na prvi pogled ulijeva više povjerenja od one vodenaste tekućine iz spreja. Kako funkcionira imali smo prilike neplanirano vidjeti na primjeru Citroena DS5, čija nam je guma prije desetak dana na Pagu nastradala prilikom fotografiranja za potrebe testa. Guma se ispunila dovoljno da stignemo do vulkanizera, koji ju je zatim uspio i pokrpati. No, da smo se u takvoj situaciji našli usred noći, primjerice, mogli bismo samo sjesti i plakati. Jer, uputstva na setu koji se nalazi u Opelovoj Astri (a praktički jednake sustave imaju grupacije GM, VW, Hyundai-Kia...) kažu da nakon ovakvog “krpanja” i pumpanja gume na 2,2 bara vozač ima najviše jednu minutu da sjedne za volan i počne voziti, brzinom od maksimalnih 80 km/h. Nakon najviše 10 km treba stati i provjeriti je li pritisak u gumi opao ispod 2,2 bara. Ako nije, može nastaviti još najviše 10 km, ako jest, mora stati i zvati vučnu službu. Dakle, mi smo s Citroenom zapravo imali više sreće nego pameti.
Na tržištu se, nadalje, može naći i komplet za krpanje iglom u koju se poput konca uvodi ljepljiva gumena trakica-zakrpa. Takav se pripor koristi u slučaju kada se u gumi nalazi zabijen čavao ili šaraf te ona još nije ispustila. Čavao treba iščupati, rupu po potrebi proširiti te u nju što brže nagurati iglu sa zakrpom. Višak koji ostane viriti iz gume treba skratiti i - stvar je gotova. Tako kaže teorija.
A praksa, barem kad smo koristili jedan od jeftinijih setova na tržištu, koji košta dvadesetak kuna, izgleda ovako: u iglu ćete jedva jedvice zagurati zakrpu, a kad ju krenete saftati priloženim ljepilom imajte na umu da imate jako malo vremena i da će se ono brzo stvrdnuti do te mjere da s tom zakrpom više ne možete ništa. Osim toga, kad izvadite čavao zrak će brzo prokuljati van iz gume, a ako ona nije napumpana nećete uspjeti zabiti iglu u nju ili ćete njome udariti u felgu. I nećete uspjeti napraviti ništa. Baš kao ni mi, koji smo tek nakon nekoliko naskakivanja punom težinom, u gumu uspjeli jedva ugurati tek dio sada već sasvim deformirane zakrpe. A čim smo ju zatim pokušali “ošišati”, izletjela je poput metka, a zajedno s njom i ispuštenim zrakom, otišla je i svaka mogućnost da pokušamo ponovno.
Dakle, ako ste avanturistički tip ili baš volite gubiti živce, pokušajte i vi. Nama više neće padati na pamet: rezervni kotač je zakon! Zauzima nešto mjesta i donosi dodatnu težinu, ali ako ga imate, mirno ćete spavati. I to u svom krevetu, a ne negdje uz cestu, očekujući dolazak šlep službe...