PUTOPIS: U SRCU ŠPANJOLSKE SLADILI SMO SE MARCIPANOM, izrađivali toledanske mačeve i jurišali na vjetrenjače poput Don Quijotea

Zemlja žarkog sunca, mora, dugih pješčanih plaža, sangrije, paelje, flamenca, koride, sve to je Španjolska. Ili barem oni stereotipi kroz koje većina ljudi percipira ovu zemlju na Pirenejskom poluotoku između Mediterana i Atlantika. Mnogi naši maturanti Španjolsku su upoznali jedino otputovavši u Lloret de Mar, katalonsko betonsko masovno ljetovalište 83 km od Barcelone na obali Sredozemnog mora (Costa Brava). Tko je kao tinejdžer bio dovoljno trijezan, imao je priliku uživati u posjetu Barceloni, benediktinskoj opatiji Montserrat visoko u brdima poviše Barçe ili ponešto naučiti o radu genijalnog slikara Salvadora Dalíja prilikom posjeta Muzeju Dalí. Za mnoge je, nažalost, to bilo i sve od Španjolske. Budući da sam dosad prilikom svakog posjeta tek zagrebao po površini onoga što mi se sviđalo i što me zanimalo u toj zemlji, prepunoj povijesne i kulturne ostavštine, čim mi se pružila prilika, pala je odluka: idem u Španjolsku obići je cijelu! Nazvao sam fotografa Ivana Lackovića, s kojim sam već nebrojeno puta putovao automobilom iz Zagreba do Rusije, Irske ili Albanije, te mu predložio da se spremi za put. Naravno, odmah je pristao, a nakon priprema i slaganja plana obilaska što više regija i gradova za 12 do 14 dana sletjeli smo u Madrid.

Foto: Ivan Lacković

Odmah smo preuzeli novi Renault Scenic 130 dCi Bose Edition pa prvi dan proveli vozeći se ulicama Madrida. Prema planu, idućeg smo dana krenuli na prvu panoramsku vožnju našeg putovanja i to južno od Madrida, u povijesnu pokrajinu Castilla La Mancha koja svojim položajem, poviješću i nasljeđem predstavlja onu pravu, istinsku Španjolsku, kako bismo provjerili što ovaj kraj ima za ponuditi turistu ili putniku namjerniku. Vozeći po središnjoj visoravni Španjolske u samom srcu zemlje gdje caruje tipična crvena zemlja i žute travke te golemi metalni bilbordi uz autocestu u obliku crnog bika na brdašcima prema "ruti vjetrenjača" (Ruta de molinos de viento) jednom od najprepoznatljivijih područja Španjolske, stali smo nakon 80 kilometara vožnje besplatnom autocestom od Madrida, u gradu Toledu, najvažnijem gradu regije koji se još naziva i gradom tri kulture. Već sam ulazak u ovaj drevni grad u kojem se može doživjeti sačuvana ostavština minulih stoljeća od rimske, maorske, židovske i španjolske kulture impresivan je događaj jer je grad smješten na brdašcu i omeđen srednjovjekovnim zidinama oko kojeg zavija rijeka Tajo. Premda je bilo točno podne, a živa na termometru na 36 stupnjeva u hladu brzo smo pronašli mjesto u jednoj od garaža na obodu starog grada (u kojoj sat parkiranja stoji manje od 1 eura) pa požurili u istraživanje bivše prijestolnice Španjolske. Grad je krcat turistima i u podne, no mnogi baš poput nas skapavaju od vrućine i traže mjesto u hladu.

Ivan Lacković

Pritom je ipak od velike pomoći razvučena sjenica od platna od glavnog trga Plaza Zacodover duž čitave gradske šetnice Calle Comercio. Tada smo u debelom hladu potražili tipične suvenire za ovaj grad i regiju, točnije, slasne kocke od mazapana (marcipana) koji se ovdje izrađuju još od vremena Maura koji su vladali poluotokom gotovo 700 godina. Nakon obavezne limunade zapara je već malo popustila kako je odmicalo podne, zainteresirali smo se za još jednu tradiciju Toleda, a to je izrada mačeva od najboljeg toledanskog željeza. U Toledu postoji veliki broj trgovina u kojima i danas možete kupiti mačeve, od onih turističkih kopija za 30 eura do pravih templarskih, križarskih ili viteških komada koji stoje i do 1000 eura. Tradicionalni obrtnici iz Toleda i danas po narudžbi izrađuju paradne sablje i mačeve za mnoge vojske diljem svijeta, a jedan od posljednjih pravih starih majstora je i Mariano Zamorano Peti čiju smo radionicu Mariano Zamorano Fábrica de Espadas posjetili. Naime i njegov otac, djed, pradjed i šukundjed istog imena i prezimena više od 200 godina tradicionalno izrađuju mačeve u svojoj kovačnici, a sama manufaktura Zamorano postoji već više od 500 godina kada je osnovana kovačnica na obali rijeke Tejo. Kovačnica još radi, ali tek po zimi pa je sada pusta - govori nam Santiago Encinas zaposlenik i član obitelji. Nakon nezaobilazne paelje s plodovima mora za 8 eura u jednoj od brojnih gostionica u gradu još malo šetamo unutar srednjovjekovnih zidina uskim strmim uličicama i uživamo u pogledu na manastir, katedralu, đamiju i čak dvije sinagoge.

Ivan Lacković

Idućeg dana nastavili smo vožnju srcem Španjolske lokalnim cestama između nasada šafrana u potpunom miru i tišini do Rute de molinos de viento pomalo idealistički baš poput pomaknutog viteza Don Quijotea i njegovog štitonoše Sancha Panse iz romana najpoznatijeg španjolskog srednjovjekovnog pisca Miguela de Cervantesa pa kod srednjovjekovnog grada Consuegra nailazimo na dvanaest bijelih vjetrenjača iz 12 stoljeća nanizanih na vrhu brijega poviše grada tik do ostataka srednjovjekovnog zamka. Fantastičan prizor, nezaboravan! Pa to stvarno postoji, pomislio sam, a u razmišljanju me odmah prekinuo Ivan koji je predložio da brže bolje naš Renault odvezemo gore na fotkanje. Vjetrenjače smo potom na ruti pronašli i u obližnjim mjestima Alcazar De san Juan, Pedro Munoz i Quintanar de la Orden. Na koncu zaključujemo kako je vožnja među vjetrenjačama bila nesvakidašnje iskustvo, zapravo mirna i spokojna vožnja duga kakvih 100 kilometara teškom španjolskom provincijom i jednostavno uživali u pogledu koji nam se pružao iz udobnih sjedala našeg Renaulta. Za kraj putovanja Castilla La Manchom ostavili smo dan za posjet drevnom srednjovjekovnom gradiću Cuenci na oko sat i pol vožnje od Toleda. Da je ova pokrajina prepuna iznenađenja brzo smo se ponovo uvjerili! Cuenca se proteže preko strmog grebena čije padine silaze u duboki kanjon dvije rijeke, a za obići ovaj grad koji je nekoć bio strateška točka zahvaljujući svom položaju maurskih velikaša u borbi protiv katoličkih vladara pokrajina Castilla te Aragon i sve atrakcije bio je dovoljan jedan dan. Ipak, najviše su nas oduševile takozvane "viseće kuće" iz 15. stoljeća koje su izgrađene na samom rubu strme litice koje sa svojim drvenim balkonima nad vrlo dubokim kanjonima djeluju kao da lebde. Kakva sangrija i flamenco! Već prvi dio našeg putovanja pokazao je da je Španjolska nudi puno, puno više od poznatih stereotipa. Što li nas tek čeka na putu idućom pokrajinom Castilla y Leon? Jedva čekamo!

Ivan Lacković