Jesam li ovamo došao dockan, ili suviše rano? Napisao je Tin Ujević tijekom svog posljednjeg boravka na Braču. Premda sam zaplovio dalje od rodnog otoka njegove majke, prema Visu, našem najstarijem gradu na Jadranu, postavio sam si isto pitanje. Razlog nije ležao u činjenici da je ljeto već odavno završilo i da turista više nema, što se zorno moglo vidjeti i po broju automobila koji su ušli u utrobu trajekta.
Mučila me neizvjesnost i želja da što prije otkrijem što je ostalo od Otoka na kojem sam posljednji put boravio prije puna tri desetljeća.
Povijest nije bila nježna prema Visu. Vodila ga je od blagostanja do zapuštenosti. Prve tragove naselja ostavili su Grci, potom su došli Rimljani, a za vrijeme Mletaka opustošili su ga Aragonci u službi Napuljskog kralja. Za doba autonomne Hvarske komune na njemu su nicali ljetnikovci plemića od kojih neki postoje i danas.
Za doba Napoleona njime su vladali Francuzi, potom i Englezi pa je Vis bio prvi hrvatski otok na kojem se zaigrao kriket. Slijedila je Austrougarska za čijeg je vremena Vis doživio najveći uspon i početkom 19 stoljeća imao preko 12.000 stanovnika.
Pojavom filoksere koja je uništila vinograde i ratovima koji su slijedili, iseljavanje i neimaština postali su obilježje otoka.
U posljednjoj Jugoslaviji Vis je pretvoren u vojnu bazu, a pristup strancima zabranjen. Sredinom 1989. ukinuta je zabrana, a otok u rekordnom vremenu premrežen kilometrima bodljikave žice kako bi se ogradilo preko 30 vojnih objekata u kojima je bilo dvostruko više vojnika nego civilnog stanovništva otoka.
Izoliranost otoka imala je i svoje dobre strane. Premda ispresijecan kilometrima tunela, potkopima i bunkerima, na svojoj površini ostao je urbanistički nenagrđen, arhitektonski autentičan i relativno čist. Osamostaljenjem Hrvatske Vis je postao destinacija o kojoj se govori diljem svijeta, lokacija na kojoj se snimaju filmovi, ali kada prođe sezona kupanja opet je onaj stari, surov i nemilosrdan, ali istodobno lijep i privlačan.
Uplov u uvalu Svetog Jurja po čijim se rubovima raširio Vis, uvijek je poseban doživljaj. Već s mora uočljivi su radovi na novoj cesti koja se probija prema zapuštenoj Češkoj vili, ali i mnoštvo novih kuća u gornjim rubovima grada. Nakon što je posljednji automobil izašao na kopno, za pet minuta nestao je i šušur koji prati svaki pristanak broda.
Rivom je zavladao mir i u ritmu valova koji su lagano udarali u stoljetni kamen krenuli smo u obilazak Visa. Pronaći lokal u kojem ćemo pronaći sugovornike i popiti prvu otočku kavu nije bilo lako, kao ni naći smještaj. Oba hotela u Visu su zatvorena preko zime, a slično vrijedi i za privatni smještaj koji je posljednjih godina nabujao.
- Dok carciki carcikaju (cvrčci cvrče) ima svega, a kad dođe zima nema ničega, objašnjava nam jedan od sugovornika. – Većina ljudi koji iznajmljuju apartmane i sobe, preko zime nije tu. Nikome se ne isplati radit preko zime.
Potragu za krevetom okončali smo telefonski na drugoj strani otoka u Komiži. Hotel Biševo unatoč dugogodišnjem stečaju još uvijek radi i čeka neke nove vlasnike i ulagače.
No, prije nego se zaputimo starom cestom prema drugom gradu po veličini na otoku, odlazimo prema tvrđavi Sveti Juraj čiji su temelji nastali početkom 19. stoljeća pod upravom Engleza. Utvrda je dana u 30 godišnju koncesiju tvrtki iz Švedske koja je koristi više kao kulisu za svoj restoran, ali povremeno se u njoj organiziraju i izložbe.
Vraćamo se u Vis i krećemo starom cestom s koje puca najljepši pogled na Višku uvalu. Na prijevoju Čunkovica uz veliki križ postavljena je i klupica s pločicom koja podsjeća na britanske i američke vojnike koji su nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu Vis pretvorili u vojno uporište.
Na to nas podsjećaju i dva stara vojna kamiona na ulazu u Plisko polje gdje je u to vrijeme bio smješten i vojni aerodrom od kojeg su preživjeli tek granični stupovi.
Jematva je odavno završila i u opustjelim vinogradima mogu se zateći samo ovce u ispaši. Zavojita i uska cesta obrubljena kanalima koji love svaku kap kišnice koja je uvijek dragocjena na otoku, odvela nas je u Dračevo polje. Nadomak Podšpilja zatičemo prve znakove života. Berba maslina u završnoj je fazi i treba što prije urod odnijeti u uljaru.
- Urod je odličan s obzirom na to koliko smo truda uložili u njega, govori nam Miodrag i objašnjava kako je ime dobio jer je njegov otac strašno volio Čkalju. – Ovaj smo maslinik podigli prije 15 godina, ali posljednje dvije nismo mu posvetili dužnu pažnju. Ipak dobro je rodilo i evo s prijateljima skupljamo dragocjene kapi ulja.
No, ne zanimaju nas samo masline već i ogoljeno brdo Grizova glavica na kojem se vide građevinski strojevi. – To Končar radi solarnu elektranu. Imat ćemo struje na bacanje, a ovo na drugu stranu. Ovo što vidite dva reda prozora u brdu, to vam je privatna kuća koja je već pokupila puste nagrade vani.
U Podšpilju osnovna škola zatvorena je još prije 11 godina, a Poljoprivredna zadruga još živi, no, nas je više zanimala konoba Gušti poja. Vrhunska pašticada i čaša dobrog crnog vina bili su idealna kombinacija nakon koje smo nastavili put Komiže. Na putu do Podhumlja uočavamo nekoliko lijepo obnovljenih kuća i uređenih imanja, te sve učestalije ploče s porukama o prodaji vina, ulja, rakije, prošeka, ali i suhozide koje je već progutala makija.
U sumrak stižemo u Komižu u kojoj je prije 100 godina radilo 8 tvornica za preradu ribe, a vrsni Komiški ribari otvarali su ih na Braču, u Trogiru, Boki Kotorskoj, Španjolskoj, Portugalu, na Lampedusi, u kalifornijskom San Pedru. Danas nema ni jedne, a sve je manje i Komižana. Nakon kratkog đira od Komune do Kolune na Škoru pronalazimo stol i uz čašu crnoga pronalazimo sugovornike.
- Ima nas oko 100 eura, bio je odgovor na pitanje koliko ljudi zimi živi u Komiži. – To ćemo reć 750 ljudi, uslijedilo je pojašnjenje i već uobičajena priča o turizmu koji je nakon filma “Mamma Mia” u kojemu Vis glumi izmišljeni otok Kalokairi, postao još zanimljiviji strancima. Kako su se čaše nizale teme su postale vedrije jer kako je Tin Ujević govorio - Vino moraš piti tako da ti razbuđuje svijest, a ne da je gasi.
Ukratko
Grad Vis smjestio se u velikom i prirodno zaštićenom zaljevu Svetog Jurja, a pojas visokih brda (250-300 m) odvaja ga od plodnih polja u unutrašnjosti otoka
Vis je od Splita udaljen 55 km, dionica koju je 1975. Veljko Rogošić otplivao za 14 i pol sati i za nagradu od Tita dobio zlatni sat. Isto je pokušala i Dina Levačić prošle godine, ali je par kilometara pred ciljem odustala
Par minuta nakon što iz trajekta izađe posljednji automobil Viška riva utone u zimski san i nije lako pronaći lokal u kojem se nešto može popit i pojest
Vis je premrežen cestama i makadamskim putevima, i gotovo da nema nedostupnog dijela, no, većina cesta (neki će reći i 70%), ne odgovara standardima
Između dva rata vinogradarstvom se bavilo čak 4 od 5 stanovnika Visa i 1938. proizvedeno je 150.000 hl što je jedna petina prošlogodišnje proizvodnje cijele Hrvatske
Pored ribarstva, temelj gospodarstva otoka oduvijek je činilo vinogradarstvo. Grčki povjesničar Agatarhid još je u 2. st. prije Krista pisao da se na Issi (Visu) proizvodi vino bolje od svih do tada poznatih
U brod za Vis ukrcali smo Renault Kadjar pogonjen turbobenzinskim motorom sa 140 konja, a povratna karta do Visa stoji 540 kn
Rt Stupišće bio je tek jedan od 30-ak vojnih objekata na Visu, na kojem je JNA pored topova imala i pokretnu lansirnu rampu za rakete za koje je iskopano tunela u dužini od 7 kilometara
U podnožju crkve Sv. Nikole Komižani na dan svog zaštitnika starca od broda predaju vatri. Na simboličan način oni vjernog druga prinose na lomaču, kao žrtvu za spas svih ostalih brodova koji plove i služe čovjeku
U prošlosti maslina nije bila značajnije zastupljena na Visu, ali činjenica da se njome mogu baviti i vikendaši uzrokom je što se posljednjih godina pojavljuje sve više novih zasada
Gostiona u Pliskom polju, kao i nekada moćni američki kamioni podsjetnik su na nekadašnji vojni aerodrom koji su tijekom Drugog svjetskog rata saveznici izgradili na Visu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....