Krenete li od centra, primjerice kao mi, od Parco di Piazza D’Armi Novi Sad, parka koji je nazvan po jednom od gradova prijatelja Modene, Novom Sadu, čeka vas 19 kilometara puta. Gradskih busova ima.
Ne previše, ali tu i tamo ćete ih vidjeti po gradu (180.000 stanovnika) u kojem su rođeni Enzo Ferrari i Luciano Pavarotti. Ipak, nama je gospodin koji kao i većina ljudi u Modeni govori samo talijanski, objasnio da je najbolje sjesti u taksi. Ne, ne zato što Talijani žele zaraditi na turistima pod svaku cijenu. Sami smo se kasnije uvjerili zašto.
Naime, bus će ipak ponekad stati na pješački prijelaz kojih imate na svakom koraku. Taksi? Ni tada. Gledali smo sa strane jednu plavušu u ultrakratkoj minici. Talijani su se iz svakog drugog Ferrarija, Maseratija, Lamborghinija ili Bugattija okretali za njom. Ali, da bi netko stao... Ma, nema šanse.
Iako ćete policijske aute vidjeti iza svakoga ugla, talijanski vozači sami sebi proizvode zakone vožnje.
Depresija u Italiji
Maranello. Tvornica, sjedište i muzej Ferrarija. Pokazala je prstima 25 eura i nagazila na gas. Dok smo čekali otkucaje 19 kilometara, na stražnjem sjedalu smo malo porazgovarali. Nešto u stilu “nije nam jasno da toliko Talijana tako ludo i brzo vozi, a oni u Ferrari dovedu jednog Španjolca Fernanda Alonsa”. Taksistica je razumjela samo ono Fernando Alonso i odmah nas opasno pogledala u retrovizoru.
Da, da, prošlo je tjedan dana otkako je Ferrari neslavno završio sezonu, otkako je Španjolac izgubio naslov svjetskog prvaka u Formuli 1, ali Talijani su i dalje ljuti kao psi.
- Depresija, depresija - mrmljala je Talijanka.
Više nismo prozborili ni riječi. Samo nam je još trebalo da nas zbog nekog Španjolca izbaci na pola puta do odredišta. Preživjeli smo, pružili 25 eura, uspjeli smo se tek izvući iz jednog automobila, za ruku su nas uhvatile dvije djevojke i htjele odvući u drugi.
- Ovo je vaš dan iz snova. Dođite, kod nas ćete moći s Ferrarijem napraviti što god poželite.
I povesti ga doma?
- Može i to.
Priča, priča, priča. Hvalile su Talijanke crvene jurilice i dalje nas nastavile vući za rukav.
- Prvo ćete sjesti u Ferrari koji poželite. Prvo to trebate osjetiti.
Da, priznajemo, bili smo jedni od onih koji su svašta ružnoga znali reći o ovoj marki. Ali, doista, jako ružno. Jedno od najblažih bilo je “ružni su, nikad neću sjesti u Ferrari”. Ali, kad staneš ispred njih nekoliko, kad ti se očito zasjaje više nego što se on sjaji, kad ipak sjedneš... Moćan, jako moćan osjećaj. Nakon ljubavi na prvi pogled, Talijanka će ti nastaviti s pričom.
- Želite li ga i voziti? Dajte, to je svima san. Možete voziti sami ili s vozačem.
Ni u jednom, ali baš ni u jednom trenutku, neće vam spomenuti novac. Kad već stavite nogu na gas, samo će tiho reći “10 minuta je 60 eura, ali to je jeftino, taj auto stoji 250.000 eura”.
Hvala Bogu, zazvonio nam je telefon, imali smo osjećaj da bi nas Talijanka uspjela nagovoriti i da ga kupimo. Ne znamo s čim, ali žena doista dobro maže oči. Što ćete, to joj je posao.
Španjolac je kriv za sve
Ali, napokon smo uspjeli pobjeći. Evo nas na ulazu u muzej. Nigdje žive duše.
- Dobro došli. Danas je savršen dan za razgledavanje. Nije gužva - dočekala nas je gospođa kojoj na pločici s lijeve strane stoji Vanessa.
Ferrarijev muzej prazan?
- Tako je proteklih dana, inače ne - kao da se ispričavala Vanessa.
A tu smo dakle! Da nije slučajno i za ovo kriv Fernando Alonso?
- Paaa...
Pogledala je okolo, kao da je očima tražila nekog šefa, ali budući da ni zaposlenika nije bilo previše, nastavila je ono “paaa”...
- Nije nam baš lako posljednjih dana. Pripremali smo se mjesecima za završnicu sezone u Formuli 1. Svi su tako vjerovali u Fernandovu pobjedu, čak sam se malo i bojala svih tih silnih gužvi u muzeju, ali u dva sata utrke u Abu Dhabiju sve nam se okrenulo.
- Alonso je poklonio pobjedu onom Nijemcu - ubacio se jedan od vodiča, Britanac kojemu, nažalost, nismo zapamtili ime.
- Mi zaposlenici ne bi smjeli govoriti da je kriv Ferrari, prije će nam oprostiti ako kažemo da je kriv vozač. Tako u biti svi govore u tvrtki. I svi su grozno razočarani. Ne možete ni zamisliti koliko su svi plakali.
Očito u Italiji nema onoga “bio je bolji, mi smo pogriješili, čestitamo, bit će bolje drugi put”.
- Mi Talijani smo jako temperamentni. Zato smo malo nezadovoljni Alonsom. On je premiran za nas. Baš čudno za jednog Španjolca.
Španjolac miran? Kako im je onda “odgovarao” jedan Nijemac kao što je Schumacher?
- On je živcirao sve Talijane, ali opet u isto vrijeme su ga svi i voljeli. Čudno je to malo. Teško objašnjivo. Mislim da su ga voljeli jer je pobjeđivao, za Ferrari rekordno, pet puta zaredom bio svjetski prvak. Nismo voljeli tu njegovu Njemačku namrgođenost, u nekim trenucima činilo se prepotentno, umišljeno. Ali, opet, nitko mu ne može reći ništa pored tako velikih rezultata - objasnio je jedan posjetitelj iz Rima.
Nabrijani Nijemci
U jednom trenutku nastala je strašna buka. Dok smo obilazili prvi proizvedeni Ferrarijev automobil i lagano prelazili na onaj najupečatljiviji i najveći prostor, prostor u kojem su izloženi eksponati vezani uz Formulu 1, iza leđa nam se stvorila grupa od 50-ak njemačkih turista. Onaj vodič “bez imena” imao je pogled koji je govorio “samo su nam Nijemci trebali danas”. Umjetno se nasmijao i krenuo s pričom:
- Prije svega, čestitam vašem vozaču Vettelu na naslovu prvaka.
- Vjerujte, nismo htjeli baš sada doći u muzej, nanositi vam još veću tugu, ali aranžman iz Hamburga do Modene i Maranella nije baš jeftin - pokušao je biti duhovit jedan iz grupe Nijemaca, ali Talijane ovih dana ništa ne može utješiti.
Još kad je vodiču netko dobacio “čistačice iz Red Bulla navodno će dobiti 12.000 eura nagrade, hoće li vama uzimati nešto od plaće”...
- Šalimo se, naravno. Što ćete, to je sport, Ferrari je nasjeo na Red Bullov mamac, Alonso je požurio u boks za Webberom, a nakon što se vratio nije mogao ništa protiv Petrova. Možemo samo zamisliti kako se osjećao Alonso dok je gledao kako mu naslov izmiče iz ruku. A ništa nije mogao napraviti da prestigne Petrova. Samo, ne treba okrivljavati toga jadnog mladića, kriv je vaš Ferrari, vaša odluka da ide u boks, dečko se borio do kraja i pošteno izgubio - objasnili su vodiču Nijemci.
Velika većina onih koje smo pitali izvan muzeja, rekli su “Ferrari je kriv, Alonso je u ovom trenutku najbolji svjetski vozač”. U muzeju se ionako nismo više usudili pitati apsolutno ništa o Formuli. Nismo sigurni da bismo van izašli živi.
Malo auta za puno love
- Ne možete ni zamisliti koliko će Ferrari izgubiti milijardi eura na Alonsovu porazu. Ferrari proizvodi jako malo automobila koje dugo čekate da vam se pojave u garaži, oni su gotovo ručno rađeni i stoje jako, jako puno. Ali, to nije naša glavna zarada. Mi imamo apsolutno sve sa našim znakom. Diljem svijeta se prodaju proizvodi, a sada će se prodavati neusporedivo manje. Šteta, a tako smo se dobro pripremili - rekao je Britanac.
Na svakom koraku u Maranellu naći ćete Ferrarijeve trgovine. U njima imate sve, od igle do lokomotive. Okretali smo na poleđinu niz predmeta, na svakome piše “Made in China”.
- Jedino tako možete biti veliki, a opet jako bogati - objasnio nam je prodavač u jednom od dućana.
Za samo jedan mali automobil, veličine palca, izdvojit ćete oko 80 eura. Već onaj veličine ženske šake stoji oko 400 eura. Iako, u Ferrariju vam gotovo nikada neće spomenuti cijene. Nije ni čudno onda što im glavni moto glasi “Mi ne prodajemo automobile, mi prodajemo snove”. O da! Snove koji koštaju jako, jako puno.
Ali, dobro, ako ništa, možete napraviti kao mi, bar sjesti u jedan od Ferrarijevih limenih ljepotana, mahnuti mu, reći Talijanima “bit će bolje sljedeće sezone”, otići doma i vratiti se u stvarnost. Doduše, u posljednje vrijeme gotovo jednako skupu stvarnost...