Punjenje električnih automobila, ne samo da traje relativno dugo već se ponekad zbog loše infrastrukture koja često ne radi može pretvoriti u malu noćnu moru. Sigurni smo da su to iskusili mnogi vozači koji su "električni početnici" ali i vrlo velik broj onih koji se smatraju iskusnima i znaju gotovo sve o javnim punjačima.
Novinar Stephen Rivers s poznatog američkog auto portala Carscoops slikovito je opisao izazove s punjenjem koje je prošao u samo jednoj večeri i zbog kojih je izgubio sate i sate tijekom kojih je čitavo vrijeme strepio hoće li ostati bez struje u bateriji. On je testirao Audi Q8 e-tron s kojim se nekoliko dana vozio kroz planine Colorada i vratio u svoj dom u Colorado Springs.
Sljedeći dan morao je auto vratiti u Denver te je potražio punionicu kako bi napunio dovoljno energije za preostalo putovanje od oko 150 kilometara. Tada je počelo iskustvo koje novinar opisuje kao "noćnu moru" i ističe da su za sve bile krive samo punionice, a ne Audi koji je testirao.
Večer prije puta spojio je Audi na jednu od nekoliko brzih DC stanica za punjenje u centru Colorado Springsa i otišao na večeru s prijateljima.
Prije nego što se udaljio od auta provjerio je puni li se auto. Činilo se da je sve u redu. No kada se vratio gotovo dva sata kasnije, na ekranu punionice je vidio da se automobil čitavo vrijeme nije ni malo napunio. S preostalim dosegom od 34 kilometara i bez mogućnosti punjenja kod kuće, Riversa je ovo dosta naljutilo jer auto je morao vratiti u 6 sati ujutro, a već je bilo 21 sat navečer.
U društvu s prijateljem se bacio u potragu za drugim punjačima uz pomoć internetskih stranica i aplikacija za punjenje Better Routeplanner, ChargeHub.com i ChargeFinder.com.
Iako su ove stranice namijenjene poboljšanju iskustva, novinara su samo još dodatno isfrustrirale jer ne pružaju uvijek točne informacije o punionicama. Nakon što se dovezao do punionice koja je trebala isporučivati 50 kW, otkrio je da se zapravo radi o sporoj punionici snage samo 7 KW. Kako mu je doseg u međuvremenu pao na samo 16 kilometara, nije imao izbora nego nadopuniti bateriju na njoj. Za oko pola sata punjenja doseg je skočio na 32 km, a već je bilo 22 sata navečer.
S malo više struje u bateriji uputio se na treću punionicu koju je pronašao kombinacijom Google karata i ranije spomenutih stranica i aplikacija. Kada su stigli do nje, punionica snage 150 kW, jednostavno nije radila. Pokušali su je pokrenuti s pomoću čip kartice i aplikacije na dva različita telefona, no nije bilo pomoći. S preostalim dosegom do 22 kilometra, Rivers je bio prinuđen potražiti i četvrtu punionicu. Ova punionica snage 50 kW bila je udaljena oko 5 kilometara i činilo se da ima pristojne recenzije na Google kartama. Kada je stigao, ni ona nije radila.
Sada već u laganoj panici, novinar je ostavio Audi te se preselio u prijateljev Jeep ne benzin u kojem su krenuli istraživati druge obližnje stanice za punjenje. Kad su se vratili, pokušali su pokrenuti punjenje još jednom i tada je stanica konačno proradila. "Noćna mora" ipak nije ni tu bila gotova. Ta je punionica imala ograničenje trajanja punjenja od jednog sata što je značilo da bi se auto uspio napuniti samo do 45 posto što ne bi bilo dovoljno za sigurno putovanje u Denver. Zbog toga je odlučio pričekati da punjenje završi i još jednom ga pokrenuo nakon isteka sat vremena.
Već su prošla 23 sata i novinar je u jeepu s prijateljem krenuo kući da ne mora čekati još sat vremena usred noći. No kada je stigao kući, putem aplikacije je otkrio da se punjenje prekinulo nakon što je zaključao auto. Morao se još jednom vratiti do punjača i ponovo pokrenuti punjenje, što je ujedno bio i kraj "noćne more s punjačima".
Iako je novinar napravio nekoliko početničkih grešaka u cijeloj avanturi s punjačima, moramo priznati da njegova priča nije nešto neuobičajeno i može se jasno preslikati i u Hrvatsku. I naši novinari, kao vrlo iskusni korisnici različitih punjača koje su obišli prilikom testiranja električnih automobila često su prolazili kroz slične "noćne more" u kojima punjači nisu prihvaćali kartice koje su trebali, nisu punili deklariranom snagom ili jednostavno nisu radili. Pritom od velike pomoći često nisu bile ni službe za korisnike raznih pružatelja punjenja.
U jednom smo navratu tako, iako je na punionicama jasno pisalo da podrška radi od 0 do 24 sedam dana u tjednu, dobili samo glasovni automat koji nas je obavijestio da je radno vrijeme podrške od 8 do 16 sati radnim danom. Mi smo nazvali u subotu oko 16 sati navečer.
Sve dok se situacija s punionicama ne "sredi", nećemo moći krenuti na duži put s električnim automobilom bez i malo tjeskobe te straha o dosegu, jer ovakve situacije su česte na punionicama gotovo svih pružatelja punjenja. Jedine s kojima smo za sada imali pretežno pozitivna iskustva su Teslini Superchargeri, no i oni znaju često isporučivati osjetno manje snage od one koja je deklarirana, posebno ako se u isto vrijeme puni više automobila.