Posljednjih tjedana doznali smo za neka rješenja koja bi mogla spasiti motor s unutarnjim izgaranjem, poput vodika, koji bi, neočekivano, mogao postati saveznik dizelaša. Postoje tri načina proizvodnje ovog elementa koji bi mogao biti spas za unutarnje izgaranje u budućnosti.
Nedavno smo vam govorili o revolucionarnom izumu koji može pretvoriti dizelski motor u čišću alternativu sa smanjenom potrošnjom i iznad svega, emisijama. To je izazvalo pozornost, jer dok ne dođe do potpune elektrifikacije (a tek treba vidjeti hoće li do nje doći 2035. godine, kako je odlučila Europska unija), emisije CO2 mogu biti značajno smanjene.
Vodik je najrasprostranjeniji kemijski element na planetu. Prisutan je u 75% tvari. Međutim, nikada ga ne nalazimo samog, već je obično povezan s drugim elementima. Najčešća povezanost je s ugljikom, tvoreći plin metan ili druge spojeve, te s kisikom, čime nastaje najzastupljenija tekućina na planetu, voda.
Vodik nije primarni izvor energije već prijenosnik energije, odnosno za njegovu proizvodnju potreban je kemijski proces. Ne može se uzeti izravno iz prirode u čistom stanju. Mora se proizvesti, a ovisno o metodi koja se koristi za to, možemo govoriti o čistom i održivom gorivu ili ne.
Kao i kod električne energije, vodik je izvrstan nositelj energije, jer se može dobiti iz različitih prekursora, kao što su prirodni plin, ugljen, voda i obnovljivi izvori energije. Posebno u prometnom sektoru, korištenje vodika u gorivim ćelijama omogućit će u budućnosti diversifikaciju opskrbe energijom i smanjenje ovisnosti o nafti.
Vodik se smatra vrlo atraktivnim energentom za budućnost, jer se njegovim izgaranjem ne ispuštaju zagađujuće emisije. Kada se spoji s kisikom iz zraka, oslobađa kemijsku energiju, stvarajući samo vodenu paru kao rezultat izgaranja. Iz tog razloga, vodik može biti ključan za smanjenje emisije CO2.
Tri načina za proizvodnju vodika
Često se kaže da je vodik obnovljivo gorivo bez emisija. li to nije uvijek točno. Istina je da, kada se koristi, ne emitira štetne čestice, na primjer, u vozilu na vodik. Ali izdaje ih tijekom proizvodnje. O obnovljivom vodiku možemo govoriti samo ako se proizvodi uz pomoć energije poput vjetra ili sunčeve energije za proizvodnju elektrolize koja oslobađa molekule vodika.
Postoje tri načina za proizvodnju vodika: molekularna transformacija, rasplinjavanje i elektroliza vode. molekularna transformacija.
1. Molekularna transformacija
Sastoji se od različitih tehnika pomoću kojih se proizvode kemijske reakcije za dobivanje vodika. Najčešći je onaj koji se provodi reformiranjem prirodnog plina iz naftnih polja: visokotemperaturna vodena para koristi se za odvajanje ugljika od vodika koji čini prirodni plin. U dvije uzastopne reakcije dobiva se s jedne strane dihidrogen, a s druge ugljikov dioksid. Ovo je danas najraširenija metoda.
2. Plinofikacija
Rasplinjavanje vodenom parom i čistim kisikom provodi se iz ugljena ili biomase. Kroz reaktor se ugljen ili biomasa izgaraju na vrlo visokim temperaturama. Izgaranjem se oslobađaju plinovi koji s jedne strane stvaraju dihidrogen, a s druge strane ugljikov monoksid.
3. Elektroliza vode
Konačno, elektroliza vode sastoji se od razbijanja molekule vode na kisik i vodik djelovanjem kontinuirane električne struje koja je elektrodama povezana s vodom. Kada se elektroliza izvodi s obnovljivom energijom, to je najodrživija metoda proizvodnje. Time nastaje takozvani zeleni ili obnovljivi vodik.