Prvo pitanje koje se odmah nameće nakon ovakvog naslova jest kakvi su to ciljevi u dvoje? Nadalje, možemo postaviti i pitanje zašto bismo mijenjali postojeće osobne ciljeve kada uđemo u partnerski odnos?
Oba su pitanja na mjestu i nekako vjerujem da bi nemali broj ljudi zauzeo stav kako se osobni ciljevi ne bi trebali mijenjati kada uđemo u odnos, odnosno, kada krene život u paru. Naravno, postoje ciljevi koji se formiraju tek po ulasku u odnos.
Osobni ciljevi svakog pojedinca
Na primjer, parovi mahom žele imati djecu, žele sagraditi ili kupiti dom za obitelj (ovdje namjerno ne koristim riječ "kuća" ili "stan", jer je dom vrijednost, a ova su dva pojma samo mjesto stanovanja), osigurati djeci dobro školovanje te živjeti dostojno čovjeka. No, ovdje bih se vratio onim ciljevima koje unosimo u partnerski odnos kao što unosimo bilo koju drugu vrijednost. Tu prije svega vidim naše osobne ciljeve koje želimo ostvariti ulaskom u partnerski odnos.
Jeste li si postavili pitanje zašto ste uopće počeli s nekim živjeti? Jeste li to učinili zato što je to "normalno" ili ste imali ideju zašto, što i kako želite napraviti za partnericu/partnera i za sebe?
Faza zaljubljenosti
U fazi zaljubljenosti, naravno, ne postavljamo si ovakva pitanja. U toj fazi jednostavno uživamo u dijeljenju prostora, vremena i osjećaja pripadnosti. Sve razlike između nas koje postoje simpatične su nam i na njih gledamo kao na interesantnu različitost. U fazi zaljubljenosti jedini cilj je, rekao bih, ostati zaljubljen što duže i ostati što dalje od svakodnevnog života, koji nam se pored zaljubljenosti koju živimo, nerijetko, čini potpuno neinteresantan.
No, faza zaljubljenosti ima svoj vijek trajanja. Ako budemo sretne ruke, usplamsale strasti zaljubljenosti poprimaju zrelije note i misli o dugoročnoj zajedničkoj budućnosti naviru same od sebe. Uhvatimo se kako gledamo, onako, sami za sebe, u zajedničku budućnost.
Upravo tu, na tom mjestu dok gledamo unaprijed možemo provjeriti svoje ciljeve i vidjeti koliko se i kako oni uklapaju u zajednički život koji tek treba doći.
Nerijetko su mi klijenti u mojoj praksi znali govoriti kako nisu trošili vrijeme na promišljanje što žele za sebe u toj vezi ili braku. Svjedočili su mi o osjećaju ushićenja zbog početka veze... i to je bilo otprilike to. Dalje su se situacije same od sebe slagale. Jedno je pratilo drugo. Kolo života je krenulo. Roller coaster u punoj brzini.
"U veš-mašini sam i samo mi je važno imati dovoljno zraka za preživjeti." - ovako bih mogao sumirati zajedničku izjavu više klijenata na moje pitanje kako vide svoj brak ili vezu.
Što bi tu moglo biti od pomoći?
Što bi moglo pomoći da se "izvučemo iz veš-mašine koja nas okreće i lomi"?
Ono što u toj situaciji može biti od pomoći jest sjetiti se kakvu viziju cilja imamo za sebe? Što želimo, a ne dopuštamo si glasno govoriti o tome?
Svaki bi naš cilj trebao imati neki kontekst u kojem ga želimo ostvariti. To može biti sport, neka društvena djelatnost, pisanje, slikanje, studiranje, život u prirodi i s njom, itd... Kontekst cilja je ono područje gdje se želimo ostvariti.To je prvo što treba odrediti i dati si pravo imenovati ga.
Nadalje, koja je vrijednost koju osjećamo vezano uz cilj koji smo odredili? Hoću li biti mirniji, ispunjeniji, otvoreniji prema svijetu i sebi. Hoću li biti bliže svojoj autentičnosti - onome što ja osjećam da jesam no nemam snage izgovoriti to? Ako si damo šansu da slikamo bez želje da ta slika bude savršena, možemo li biti ok s time? Možemo li samo uživati u procesu stvaranja slike? Ako je odgovor pozitivan, na dobrom smo putu.
Na tom putu prema ispunjenu cilja, imamo i prepreke. One će stajati uporno ispred nas i čekati našu reakciju nakon što ih ugledamo.
Prepreke kao saveznici
Činjenica koju lako zaboravljamo jest da su nam prepreke zapravo saveznici u dostizanju cilja. Prepreka nam pomaže da se uzdignemo na višu razinu nakon što je riješimo i prerastemo. Ona nas, u prvi mah, želi obeshrabriti, odbaciti od putanje koja vodi k cilju. Čini se velika i nepremostiva. No, ona ne postoji osim u našim uvjerenjima.
A znamo, naša uvjerenja čine realnost. Ako mislimo da možemo – možemo. Ako mislimo da ne možemo - zaista ne možemo. Ostaje pitanje želimo li pokušati i biti u redu i ako ne uspijemo?
Mogu li, npr. početi raditi na slici iako nemam vrhunske kistove i boje, iako nemam formalno obrazovanje, iako nemam podršku okoline?
Od osvještavanja cilja do realizacije cijelim će nas putem pratiti određena napetost.
Nije nam svejedno kako će ispasti to što radimo. Nije nam svejedno hoćemo li sami sebe razočarati ili si potvrditi da možemo i trebamo dalje nastaviti s time što smo započeli. Ova napetost je vezana i uz ideju da ćemo izdati partnera ili partnericu ako ustrajemo u onome što osjećamo da je naš put.
Duboko sam uvjeren kako prateći vlastiti put koji naše biće osjeća i želi, samo možemo podići kvalitetu zajedničkog života. Možda smo negdje putem i naučili kako nije moguće raditi stvari za sebe bez da to što radimo ima negativne posljedice na par kao cjelinu. Sada je vrijeme da preispitamo takav stav. Imate li svoje osobne ciljeve u životu u dvoje?
Muči li i vas ovaj ili sličan problem, ili mislite da vama i/ili vašem partneru treba terapija, slobodno se javite. Potražite nas na našoj internetskoj stranici barolinbelic.com ili nam pišite na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. kako biste dogovorili termin. Kod nas ćete pronaći mjesto susreta iskustva i želje za pozitivnom promjenom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....