Ovih dana mi se vrzma po glavi tema iz naslova - kako razaznati trebamo li pomagati ili pustiti?
Naime, trenutno u našoj obitelji imamo situaciju da je tata jako bolestan pa se svi naizmjenično brinemo o njemu i mojem bratu Vanji koji od rođenja ima mentalnu retardaciju. Pokušavam brata naučiti da se, koliko god može, sam ujutro obuče i navečer presvuče u pidžamu. Te male lekcije sam s njime puno puta prolazila i prije, u fazama kad su roditelji bili bolesni.
I sada svaki dan to njemu malo po malo sve bolje ide. Pa dok ga tako gledam kako se trudi, razmišljam koliko bi za njega i za sve nas bilo bolje da je naša mama kroz njegovo djetinjstvo, umjesto potrebe za pomaganjem, imala snage i mudrosti - pustiti. Da je imala hrabrosti pustiti ga da pokušava i pravi pogreške. Da mu ne ide, da mu bude teško, da napravi koliko može, ali da napravi sam. Da isprobava gdje su mu granice i korak po korak otkriva da može puno više nego što se na prvi pogled čini. Ili barem da je dopustila da ja s njime radim.
Ali mama je imala snažnu potrebu uvijek mu pomagati, da Vanji pruži sve što je u njezinoj moći, da mu da svu ljubav i nadoknadi ono što mu je zbog ovakvog stanja u životu oduzeto. Pa je činila sve umjesto njega. Na način kao da je Vanja cijeli život sasvim maleno dijete. Vjerojatno se jedino tako osjećala kao dobra, ispravna i požrtvovna majka. Onakva kakva je bila uvjerena da prave majke trebaju biti. Nije mogla drugačije.
Umirivanje savjesti
No gledajući sada cijelu tu situaciju s malim odmakom, shvaćam da ima jedno važno pitanje koje si svi trebamo postaviti kad god nekome žarko želimo pomoći, a to je: „Koliko ovo činim zbog sebe, a koliko zbog druge osobe?“
Svi mi imamo urođenu potrebu pomagati drugima, pogotovo ako su bolesni i nemoćni. No kad se nađete u takvoj situaciji, bitno je da u sebi osvijestite radite li to - zbog toga da umirite vlastitu savjest? Zato da biste se osjećali kao dobra osoba? Zato da budete sami pred sobom čisti jer ste dali sve od sebe? Ili iz čiste ljubavi? Svi su ti pristupi prirodni, ali važno je da jasno vidite iz kojeg mjesta u vama dolazi ta potreba za pomaganjem.
Nakon što ste si to razjasnili, najvažnije je potražiti odgovore na ova tri pitanja: „Što je ono što drugoj osobi zaista treba (razgovarajte, pitajte)? Što je to što će joj donijeti najviše dugoročne dobrobiti? Mogu li učiniti nešto što druga osoba istinski jako želi?“
Kad budete postupali prema odgovorima na ova pitanja, vaša će pomoć biti zaista istinsko pomaganje!
A kad već govorimo o ovoj temi, ima još jedan životni aspekt s kojime se svatko od nas susreće, a to je: koliko trebamo puštati drugoga da ide putem koji je odabrao i ne miješati se, ako mi vidimo da se uputio prema provaliji? Možda je ta provalija samo naša percepcija, možda ne vidimo cijelu sliku, ali svejedno, trebamo li se umiješati i pokušati pomoći ili trebamo pustiti?
Moj je stav da uvijek treba pokušati - razgovarati, razumjeti, podijeliti svoje iskustvo, potaknuti, nadahnuti. I davati ljubav. Ali s punim poštovanjem prema životu i svijetu osobe s kojom razgovaramo. I prema njezinim odlukama.
I ja sam u ovim danima u situaciji u kojoj se baš jako lomim. U razgovorima s tatom, koji jednostavno želi - otići. A sve u meni mu želi pomoći da ostane. I nije mi lako. Pomagati ili pustiti?
Vrtim se u krugu neodgovorenih pitanja i jedini ispravan odgovor koji mi dolazi je - samo jako voljeti.
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.