Martina Herceg, 28-godišnja Samoborka, na dijalizi je bila od sedme godine, a ukupno oko 15 godina i dvaput je imala transplantaciju, ali ništa od toga nije ju omelo da uspješno završi osnovnu i srednju školu te dogura gotovo do kraja studija na Agronomskom fakultetu uz koji je stigla i raditi preko studentservisa. Zaista inspirativna mlada žena koju, vjerovali ili ne, zbog njezine dijagnoze kronične bubrežne bolesti nitko ne želi zaposliti. No, ako je sve nedaće vezane uz njezinu bolest nisu zaustavile, neće ni to. Upravo je osnovala Udrugu oboljelih od bubrežnih bolesti kako bi u svoje i u ime svih drugih oboljelih glasno progovorila o problemima na koje nailaze. Ali i kako bi pomogla onima koji nisu imali motiviranost i snagu poput nje da žive punim plućima.
Djetinjstvo s dijalizom
Martina zapravo otkad zna za sebe, zna i za svoje bolesne bubrege. Kad je imala samo četiri godine, otkriveno je da ima refluks, odnosno vraćanje mokraće u bubreg, te je za to primala lijekove. Već sa sedam godina počela je s peritonejskom dijalizom koja se radi preko potrbušnice. Mama, koju su u bolnici podučili kako se to radi, dijalizirala ju je svaki dan četiri puta po sat vremena. I tako pet godina. -
Za to vrijeme nisam imala nikakvih problema i najnormalnije sam se družila s prijateljima, odlazila na more s obitelji... Vrlo brzo sam se navikla na to, a roditelji nikada nisu ništa skrivali od mene, već su otvoreno pričali o mojim zdravstvenim problemima. Trudili su se da živim što normalnije, poticali su me da se uvijek izborim za sebe, da budem ravnopravna s drugima. Nikada nisu na mene gledali kao da sam jadna, bolesna i slično. Zaista sam u svemu i bila ravnopravna svojim vršnjacima i jedino što mi je kao djetetu teško padalo bilo je to što nisam mogla otići na izlet - prisjeća se Martina, dodajući da je u tom periodu išla na predtransplantacijske preglede kako bi mogla dobiti novi bubreg. Zapravo je tih pet godina na dijalizi čekala na red za transplantaciju, na koju je naposljetku otišla u Institut za transplantacije u Lionu u Francuskoj, gdje joj je transplantiran desni bubreg.
Šansa za drugi novi bubreg jedan posto
- S novim bubregom nisam imala nikakvih teškoća, živjela sam sasvim normalno, završila srednju školu, pripremala se za maturu i fakultet. Bavila sam se trčanjem, biciklizmom, planinarenjem. Naravno, morala sam uzimati terapiju, ali nisam imala neke izražene nuspojave, osim što sam se malo udebljala od lijekova. No, pazila sam na prehranu, što je jedan od jako bitnih faktora, i u kombinaciji sa sportskim aktivnostima održala sam dobru kondiciju. Tako je bilo sve do 2012., kad sam izgubila transplantirani bubreg zbog BK virusa koji ga je uništio - priča Martina, koju su tada pripremili na to da će opet morati na dijalizu jer su nalazi pokazivali da se bubreg ne može spasiti. I tako je prošla godinu dana pripreme za peritonejsku dijalizu, pa opet dvije godine dijalize, a onda je prešla na odrasli odjel te je morala krenuti s hemodijalizom u bolnici triput tjedno po četiri sata.
- Tako sam provela deset godina čekajući opet na red za transplantaciju. Naime, meni je problem stvarala visoka senzibilizacija od prve transplantacije i zbog toga sam tako dugo čekala. Šansa za transplantaciju, tj. da ću uopće uspjeti primiti bubreg, bila je jedan posto, no onda mi je 4. prosinca 2021. ipak obavljena transplantacija na Rebru - kaže Martina, koja se baš bila spakirala da ode na trodnevni put kad se iznenada pojavio bubreg pa su je nazvali.
Studij, dijaliza, posao, sport - sve se može
U situaciji u kojoj bi mnogi izgubili duh, Martina se jednostavno nije predavala. Uz deset godina dijalize praktički je došla do kraja studija, radila je uz studij, vježbala, družila se s prijateljima, išla na kraća putovanja da se malo makne iz svakodnevice.
- Na kraju sam odlučila i osnovati udrugu kako bih pomogla drugim mladima koji su u situaciji kao ja, ali možda nemaju tu motivaciju kakvu sam ja imala cijelo vrijeme. Želim motivirati pacijente da vide da se sve može, ali i da fokus udruge bude na zdravom životu i edukaciji kako lakše živjeti s tom bolešću te na psihološkom razvoju pacijenata i okoline. Cilj mi je da poslodavci drugačije gledaju na oboljele, jer oni ničim nisu ograničeni osim vremenski - odlučna je Martina, koja je i sama godinu i pol tražila posao u struci nakon završenog preddiplomskog studija iz agroekologije i nitko je nije htio zaposliti zato što je išla na hemodijalizu.
- Možda nije lijepo reći da nas društvo diskriminira, ali je tako. Nitko vas ne želi zaposliti s ovom bolešću. Sve je u redu dok otvoreno ne kažete za svoje zdravstveno stanje, a onda vas ne žele uzeti. Dosta se mojih prijatelja zbog toga osjeća manje vrijedno.
- Ja sam tijekom studija uspjela dobiti studentski posao u jednom dućnu te zahvaljujući odličnom menadžeru koji me prihvatio i taj mi je posao jako puno značio jer se bolje osjećate kad možete zaraditi, ne ovisite o drugima i malo se odmaknete od kuće i bolnice.
Poruka poslodavcima: možemo i želimo raditi
Danas, četiri mjeseca nakon druge transplantacije, Martina kaže da se osjeća odlično, nada se da bi mogla diplomirati do lipnja, a onda će se opet baviti traženjem posla. I kao ni jednom do sada, neće pokleknuti pred preprekama na koje će očito nailaziti. Ona za depresiju nema vremena.
- Ja nisam takav tip da budem u depresiji. I kad mi je bilo najteže, našla sam izlaz: neka dobra muzika, sport... Kad sam bila loše volje, trčala bih po 5-6 kilometara svaki drugi dan. Vozila sam s prijateljicom bicikl po 50 kilometara, isprobavala svoje granice. I mislim da mi je zbog toga bilo puno lakše podnositi dijalize jer one jako iscrpljuju - uvjerena je Martina, kojoj je na njezinu putu kroz kroničnu bubrežnu bolest najviše značila podrška prijatelja te prvenstveno obitelji.
- Roditelji i sestra od početka su bili uz mene u svemu, a kad imate obitelj koja stoji uz vas, lakše je prolaziti kroz život s takvim problemima. Osim toga, imala sam i sreću da od djetinjstva do srednje škole i fakulteta nikada nisam imala problema s vršnjacima, nikada me nisu diskriminirali zbog moje bolesti - kaže, dodajući da u tome važnu ulogu ima i to kako se čovjek postavi, a ona se uvijek i postavljala kao ravnopravna.
- Jedino što me sada brine je zapošljavanje i mogućnost dobivanja posla jer koliko god bili kvalificirani, koliko god imali diploma, ako iskreno kažete kakav problem sa zdravljem imate, više niste poželjni. Ali ja imam volje i želim raditi i mi u Udruzi trebamo pokazati poslodavcima upravo to - da oboljeli od bubrežnih bolesti mogu i žele raditi - poručuje Martina, a s obzirom na njezinu snagu, odlučnost i upornost u tome će vjerojatno i uspjeti.