Životni intervju najvećeg hrvatskog auto mogula. PAVO ZUBAK: Auti će uskoro koštati JEDNU KUNU

Kad u sljedeći četvrtak u belgijskom Kortrijku svjetla reflektora obasjaju tri posve nova modela autobusa iz Hrvatske, bit će to kruna višegodišnjih napora Pave Zubaka. Na najvećem i najglamuraznijem sajmu autobusa svjetsku će premijeru doživjeti Crobus.

I to ne bilo kako i ne bilo gdje. Autobusi “Made in Croatia” bit će izloženi na 1000 četvornih metara najreprezantativnijeg salonskog prostora, i to u neposrednoj blizini vodećih svjetskih proizvođača autobusa, poput Mana, Volva, Renaulta, Mitsubishi Trucksa, Neoplana, Setre, Scanije… Na platformi i mehanici švedskog proizvođača nastao je autobus u koji je ugrađeno nešto više od 40 posto hrvatskih dijelova.

Našu delegaciju predvodit će Pavo Zubak, hrvatski biznismen koji je poduzetničku karijeru započeo još daleke 1978. Tada je s ocem Ivanom otvorio automehaničarsku radionicu u Sesvetskom Kraljevcu. U 35 godina rada prvenstveno se bavio s automobilima, no ostao je upamćen i po pokušajima širenja poslovne sfere na hotelijerstvo i medije.

S prvim je više-manje imao uspjeha, a odustao je tek u trenutku kad je umaški hotel Kristal preuredio i omogućio mu poslovanje s dobiti. Sa zaradom je sagradio poslovno-rekreativno središte u Žrnovnici, u vali u kojoj nerijetko ugošćuje i svjetski poznatu industrijsku elitu. Na skriveno mjesto, ispod Jadranske magistrale, stižu brojni uglednici koji vole uživati u ljepotama i biti neprimijećeni. Nepoznato je kako su neke od sjednica svjetskih automobilskih koncerna i ostale svjetske industrije održane u rezervnom poslovnom gnijezdu Pave Zubaka, da su se baš u neposrednoj blizini Senja donosile odluke od kojih se mijenjala svjetska automobilistička i industrijska scena.

Predstavnici Porsche holdinga, najveći pojedinačni vlasnici Volkswagena, uživali su u čarima morskog plavetnila, zagasitog zelenila borovih šuma, slatkovodnih vrulja koje poput gejzira presijecaju Zubakovo utočište… S puno manje uspjeha Zubak je ispisao i svoju medijsku epizodu u Večernjem listu. Taj ga je posao skupo stajao, prije svega gubitka ugleda. Bila mu je to škola zbog koje je definitivno odlučio baviti se samo onim što najbolje zna - svim vezanim uz kotače!

Danas je Pavo Zubak poslodavac koji upošljava 1200 ljudi, a prije svega ga prepoznaju kao uspješnog trgovca osobnim automobilima.

. Luksuzne i elegantne limuzine, posao isplaniran u najsitnije detalje, obećanje kako će voditi brigu ne samo o cijenama već i o sigurnosti, kvaliteti usluga, ali i o plaćama 300 taksista koji će voziti za njegovu tvrtku Oryx ... one koji ga bolje znaju podsjetilo je na njegov neizostavni perfekcionizam.

Na sličan je način živio i radio u socijalizmu, u svojoj automehaničarskoj radionici na rubu velegrada. Poznate su priče o redovima ispred njegove “neofrajhane” i nedovršene kuće. Kolone vozila svih registarskih oznaka, čak i austrijskih, strpljivo su čekale na red. Majstor Pavo imao je kuću bez fasade, kupaonicu bez pločica, sobe bez adekvatnog namještaja, no zato mu je radionica bila uredna, opremljena svim mogućim alatima i instrumentima.

Dočekao bi vas na vratima radionice u svijetlo plavoj kuti s bijelim reverima i ovratnikom te pun strpljenja slušao ispovijesti razmaženih vlasnika. Oni su samo željeli sigurnog majstora, kvalitetnu uslugu i fer cijenu. Sve to majstor Pavo im je dao. Već 1987. njegov je servis dobio nagradu kao najbolji Volkswagenov majstor u bivšoj državi, a samo tri godine kasnije TAS (Tvornica automobila Sarajevo) mu je kao prvom privatniku u ex-Jugoslaviji povjerio i prodaju auta. Bio je to dan koji je Pavu Zubaka od malog vještog meštra pretvorio u respektabilnog poduzetnika. Procvat automobilskog tršišta, raspad bivše države, Manolićev zakon o bescarinskom uvozu automobila… bili su mu voda na mlin.

Za sebe Pavo Zubak govori da je Volkswagenov čovjek. Njegov je život pupčanom vrpcom vezan uz najomiljeniji automobilistički brend Hrvatima, a razloge uspješne karijere ponajprije pronalazi u posesivnoj odanosti poslu i obitelji.

Moj je tata imao bravarski obrt na Plehanu u Bosanskoj posavini. Alat je za njege uvijek bio prioritet i imao je posebno mjesto. Stalno bi govorio: ‘Da imam i taj stroj, bilo bi mi lakše’. Naprosto je to prenio na mene. Radionica je, pokazala se, meni donijela sve.

Predani rad u automehaničarskoj radionici donosio bi mu sve više i više posla, a na svu sreću, obitelj je za njegovu opsesiju imala bezgranično razumijevanje. Ubrzo su oktanski hodočasnici iz cijele bivše Jugoslavije pohodili Sesvetski Kraljevec. Zubak je koristio inertnost i socijalističku neinventivnost državnih trgovaca Volkswagenima. Tako se, među ostalim, nigdje u Hrvatskoj nisu mogli kupiti crveni, plavi ili zeleni Golfovi, osim kod Pave Zubaka. U državnim dilerajima Hrvatima su nudili jedino one žute i bijele boje… Na takvim, za današnje prilike bizarnim detaljima Zubak je kupovao povjerenje i stvarao profite. Već u prvih šest mjeseci prodao je 300 Passata i jednako toliko Golfova.

- Radili smo tada sa svega tri posto marže, a od toga smo još pet posto morali dati TAS-u. Nakon godina gladi za autima, tada se prvi put proizvodilo više nego što se prodavalo. Bila je ogromna navala i molio sam TAS da mi dopuste da se reklamiram u novinama. Rekli su mi da sam lud i da nema potrebe za tim, da se auti najbolje prodaju ako se o njima ništa ne piše. I danas su živi ljudi koji su mi govorili: ‘Ako daš oglas, ljudi će misliti da Golf ništa ne vrijedi!’

Zanimljivo je kako je danas vrlo spretno kapitalizam preuzeo socijalistički model prodaje auta. To se sada zove auto za poznatog kupca, a u prijevodu to znači da svoj auto morate prvo platiti, a potom ga čekati nekoliko mjeseci. U bivšoj Jugoslaviji auti su se čekali do godinu dana. U Čehoslovačkoj i Mađarskoj i nekoliko, a Wartburg se u DDR-u čekao punih 17 godina.

Za Pavu Zubaka ovo je tek vrlo površna i gruba usporedba jer današnje su prilike bitno drukčije. Kupci su zahtjevniji, biraju sami i najsitnije detalje, individualiziraju svoj primjerak, imaju specifične želje… Sve su to bili highlightsi na kojima je zidao spoznaje, a i odluku da u trgovini nije sve.

Onaj tko misli kako će samo s trgovinom moći mirno živjeti grdo se vara! Auti će doživjeti sudbinu mobitela. Nudit će se za jednu kunu, a uspjet će onaj tko ponudi najbolje mjesečne uvjete za korisnika. Mi ćemo se morati pretvoriti u kompaniju koja kupcima nudi cjelokupne pakete usluge, tvrdi Zubak.

Danas stvara platformu takvim promjenama, a osim taksiranjem već odavno se bavi i edukacijom vozača, organiziranjem pomoći na cesti, financiranjem kupnje, uslugama.

Filozofija automobilskog biznisa ubrzo bi se mogla okrenuti na glavu, a Zubak upozorava kako onaj tko misli kvalitetno raditi i uspješno živjeti od automobila mora biti svjestan kako posao s kupcem ne završava nakon izlaska auta iz salona:

Mi smo shvatili kako on zapravo tada tek počinje. Jedan od razloga što se relativno uspješno nosimo s krizom je i to što smo se okrenuli brojnim drugim poslovima. Nije ugodno gledati kako mnogi trgovci autima propadaju. Da, najveći razlog leži u tome što se u tri godine prodaja auta u nas smanjila i za 60 posto, ali svi oni koji se nisu bavili monokulturom žive i danas. Mi smo među rijetkima koji nisu smanjivali broj zaposlenih, no širili smo se na druge grane. Kad smo o tome odlučivali, planirali smo da kriza neće trajati manje od pet godina. Priželjkivao sam da ne bude tako, da sve to brže prođe, ali tek sad vidim da nismo pogriješili. Cilj nam je bio sačuvati radna mjesta i u dobroj smo mjeri uvjerili uposlenike da se moraju školovati, prekvalificirati…

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg