Petak je navečer. Dok se mnogi njihovi vršnjaci upravo pripremaju za izlaske u klubove, 30-ak mladih vitla mačem. Okupljaju se dva puta tjedno kako bi vježbali srednjovjekovno mačevanje. Nije ono nimalo nježno - na tijelima se, ispod odjeće, nalaze štitnici. Na glavama imaju kacige. Premda mačevi za vježbanje nemaju oštrice, metalni su, teški i udarac u nezaštićeni dio tijela boli. Uče i napad i obranu, udarci pljušte po kacigama. Dok jednom mač sluša ruku koja ga drži i uspješno odbija napad, drugi put se to ne događa, što frustrira osobu koja nastoji dobro izvesti pokret. Nakon koje minute, sukobljene strane obično zastanu, opuštaju zgrčene šake, žale se na bolove u rukama, a oni koji to mogu, prebacuju mač u drugu ruku. Potom im trener objašnjava novi pokret, uči ih kako se kretati, gdje držati ruku, na koji način primiti mač, daje im i zanimljive informacije o povijesti...
Prizor je to koji se može vidjeti svakog ponedjeljka i petka navečer u Školi povijesnog europskog mačevanja "Ars Gladiatoria", koja radi u Boćarskom domu u zagrebačkom Cvjetnom naselju. Ta dva termina namijenjena su početnicima, onima koji su tek počeli vježbati, ili onima koji imaju nešto iskustva u vitlanju mačem, ali nemaju vlastitu opremu.
Skupina je šarolika. Iako je uglavnom riječ o muškarcima, ima i žena. Prosječna dob polaznika je između 20 i 30 godina. Uglavnom je riječ o studentima, no ima nešto i starijih. Zajedničko im je samo to što svakog tjedna dolaze kako bi vježbali vještinu koja je gotovo nestala. Srednjovjekovno mačevanje, naime, do prije nekoliko godina nije bilo tako uobičajeno kao što je danas.
- Upisujemo dva puta godišnje, u rujnu i u siječnju, i uvijek moramo neke odbiti. Ne zato što mi to želimo, nego zato što nam je kapacitet 30 polaznika po grupi. Toliko, naime, imamo mačeva i kaciga za zaštitu, koje oni slobodno mogu koristiti. I drago nam je što se sve više ljudi javlja jer uživamo u ovom sportu, rado prenosimo znanje i drago nam je vidjeti da on zanima sve više ljudi - kaže nam Ivan Filipović, izvršni direktor "Ars Gladiatorije".
Premda je zanimanje za srednjovjekovno mačevanje stabilno otkako su ga ‘vratili‘, posljednjih godina ima sve više zainteresiranih. S vremenom je mačevanje, naime, evoluiralo u olimpijski sport. No mnogi zaljubljenici u taj sport nisu bili zadovoljni načinom na koji se koristi mač, pa su izvukli manuskripte stare stotinama godina i odlučili vježbati kao u stara vremena. I, nevjerojatno, zanimanje u Zagrebu buknulo je nakon korone. Nakon pandemije mnogi su odlučili probati kako je to mačevati se. Neki su i ostali u tom sportu.
- Hema mačevanje, odnosno, povijesno, posljednjih je godina postalo jako popularno diljem Europe. Mnogo je razloga, a mislim da je jedan od njih to što se njime mogu baviti baš svi. Evo, recimo, kod nas vježbaju studenti povijesti koje to zanima zbog onoga što je njihov životni interes. Tu su oni koji dolaze jer je ovo dobra tjelesna aktivnost, kao i oni koji traže nešto drugačije. Naš najstariji polaznik ima 67 godina - objašnjava Ivan i dodaje kako polaznici sami biraju hoće li koristiti jednoručni ili dvoručni mač, što znači drži li ih se jednom rukom ili objema. Ako se nakon nekog vremena odluče za promjenu, bez problema to mogu napraviti. Koja je razlika? Na početku se čini da je lakše držati mač dvjema rukama, no stvar je u tome da uopće nije lako izvesti pokret za koji treba savršeno koordinirati obje ruke.
Kaže i da oprema nije potrebna. Bilo bi dobro da je svaki polaznik ima, ali nije nužno jer postoji klupska koja se može koristiti. Ona služi polazniku da prođe osnove, što traje oko pet mjeseci. Ideja je da nakon toga svatko nabavi svoju opremu. Skupa je, dodaje, ali traje. Mač, naime, prosječno stoji oko 300 eura, kaciga je 200, štitnik za prsa 50...
Dok pričamo s Ivanom, pokraj nas se bore Valentino i Leonarda. Ona studira povijest, on je 3D animator. Ona je stigla u rujnu ove godine, on u lipnju. Njihovi životi ne mogu biti različitiji i da nije mačevanja, vrlo je vjerojatno da se nikada ne bi upoznali. No, ovako se susreću dva puta tjedno, vježbaju zajedno, pomažu jedno drugome da budu bolji...
- Nekad sam se bavila atletikom i htjela sam ponovno sebi u život uvesti neku fizičku aktivnost. Tražila sam nešto što bi mi se svidjelo, što je zanimljivo i novo. Vidjela sam objave škole na Instagramu, činilo mi se da je to nekako drukčije i tako sam došla. Oduševila sam se time koliko svi žele pomoći jedni drugima. Prvih mi je sati bilo teško, tehnika me mučila, ali sada je sve bolje. Uživam u sparinzima - kaže Leonarda, za koju možemo potvrditi da je sjajna u tome. Istovremeno će bez imalo milosti napasti protivnika, ali će mu dati i savjet kako se obraniti, kako okrenuti mač da napadne i što treba učiniti. Nije ona iznimka - svakome novome tko dođe pomoći će apsolutno svi - kako trener, tako i oni pokraj njega. Nitko se ne pravi važan onime što zna, nego nastoji zbunjenom početniku pomoći da lakše shvati što treba napraviti.
Valentina je u dvoranu pozvao prijatelj. O mačevanju je znao ponešto, pa je došao na prvi trening. I ostao, a da mu to uopće nije bilo u planu. Jednostavno, kaže, bio je otvoren za sve opcije. Pošto mu se svidjelo ono što se u dvorani radi, bilo je logično da će nastaviti s treninzima.
- Oduševljen sam. Imam Kronovu bolest, ne volim trčati, a treba mi tjelesna aktivnost. Ovo mi nevjerojatno pomaže i jako mi se sviđa. Apsolutno ću nastaviti i volio bih jednoga dana ići na natjecanja. Rekreativna, naravno - kaže Valentino, a onda oboje navlače zaštitne kacige i nastavljaju se boriti. Sve to pod budnim okom njihova trenera Luke Grifonija, koji je i sam prije svega tri godine došao na svoj prvi sat mačevanja.
No, njegovo vježbanje nije trajalo tri sata tjedno, nego je kod kuće neprestano vježbao, proučavao povijest, usavršavao se... Tome može zahvaliti svoj nevjerojatan napredak. Nije nikada razmišljao o tome da preuzme grupu, no kad je prošli trener otišao, ponuđeno mu je da se okuša u tom poslu. Prihvatio je to i sada podučava one koji tek dolaze o tome kako držati mač, kako se kretati u napadu i obrani, kako blokirati protivnikov nasrtaj... Dok ga gledamo kako se kreće i slušamo objašnjenja koja daje polaznicima, teško je oteti se dojmu da to radi od malenih nogu. U podučavanju je vješt i čini se nemogućim da je iza njega samo nekoliko godina vježbe. No, zaista je tako.
Zanima nas koje je njegovo mišljenje o tome zašto je u dvorani malo žena?
- Moguće je da je to zbog toga što se za ovaj sport traži izvjesna doza agresivnosti, a mnogim ženama to na prvu zna biti odbojno. Čini mi se da im je teže biti fizički agresivnima prema uglavnom muškim protivnicima, pa ih zbog toga mačevanje manje privlači. Nije to samo kod nas tako, jer i u svijetu ima manje žena u ovom sportu. No, kao što vidite u dvorani, sve one uživaju u onome čime se bave i mislim da je ovo sport u kojem apsolutno mogu uživati baš svi, neovisno o tjelesnoj građi, dobi, spolu - kaže Luka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....