„U naše vrijeme da se događa rat!“, kaže Ukrajinka Anželika Lukiančenko. Izbjegla je iz Berdjanska, koji je ruska vojska okupirala samo nekoliko dana nakon početka rata 24. veljače 2022.
U „naše vrijeme“ toliko je ratova da se broj ljudi koji su morali napustiti dom kao Anželika Lukiančenko svake godine drastično povećava. Zapravo, zastrašujuće. Jer, 120 milijuna prisilno raseljenih osoba na svijetu, koliko ih je bilo do svibnja 2024. prema UNHCR-u, zastrašujuća je brojka. Kao da je raseljena cijela zemlja veličine između Japana, koji je sa 123 milijuna stanovnika 12. najveća zemlja na svijetu, i Filipina, koji slijede Japan sa 117 milijuna stanovnika.
Prije samo godinu i pol bilo je 12 milijuna manje raseljenih, i to u 2022. godini kada je rat u Ukrajini raselio milijune. U 2023. najveći porast ljudi koji su morali napustiti domove je bio zbog Sudana. Tamošnji građanski rat, koji je počeo u travnju 2023. i još traje, ali uglavnom mimo naših medija, raselio je 10,8 milijuna Sudanaca. K tome, do kraja prošle godine je u Pojasu Gaze raseljeno 1,7 milijuna ljudi. Sirija je i dalje najveće globalno žarište kad je riječ o prisilnom raseljavanju s 13,8 milijuna raseljenih u zemlji i van njezinih granica.
Anželika Lukiančenko je slučajem došla u Hrvatsku, nije birala. Kao i mnogi od 25.450 ukrajinskih izbjeglica u Hrvatskoj. „Nismo razmišljali gdje idemo, nego otkud bježimo“, kaže. A bježala je s kćeri iz okupiranog grada u kojem nije bilo struje, plina, kruha, zdravstvene skrbi, lijekova, a ni posla za nju. Anželika je kao ekonomistkinja radila u gradskoj upravi i paralelno vodila tečajeve plesa i organizirala festival salse. Nekoliko mjeseci nakon što je došla u Zagreb, počela je opet plesati i vodi tri grupe škole plesa Love&Dance. Kaže da joj je ples pomogao da se nosi sa svim s čim se mora nositi zbog rata i izbjeglištva, da je optimističnija, smirenija, otpornija na stres. U jednoj grupi koju podučava latinoamerički ples bachatu nedjeljom u Ukrajinskom domu u centru Zagreba sudjeluju i izbjeglice iz drugih zemalja i kaže da i na njima vidi psihološki efekt plesa. „Plesači su otvoreniji prema drugima i opušteniji, a izbjeglicama je to i prilika da maknu fokus razmišljanja s rata i poticaj da nanovo osmisle sebe i prihvate da se život nastavlja. Nakon treninga, uvijek se čini da ima više dobrog na svijetu“, kaže Anželika Lukiančenko.
Mada na svijetu svake godine ima sve više sukoba i sve više izbjeglica.
Tekst napisala Barbara Matejčić u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice