“Mislim da je širenje NATO-a na zemlje koje su bile unutar SSSR-a (s mogućim isključenjem baltičkih zemalja iz povijesnih razloga i činjenice da su one bile nezavisne do 1940. godine) bilo greška. I znalo se da je greška. O tome je pisao George Kennan, protiv ekspanzije je bio američki sekretar obrane William Perry; protiv je bio i Henry Kissinger.” Tako je u intervjuu za Večernji list rekao Branko Milanović, globalno poznati ekonomist.
Izjava spada u krug niza sličnih kakve su uslijedile nakon ruske agresije na Ukrajinu uz određenu ogradu. Gospodin Milanović se referira na širenje NATO-a na zemlje unutar SSSR-a isključujući baltičke. Koje su jedine od svih članica bivšeg Sovjetskog saveza ušle u NATO. Možda je mislio na Ukrajinu i Gruziju kojima su na summitu u Bukureštu 2008. godine otvorena vrata, ali niti jedna otad nije ni korak bliže članstvu. Ugledni se profesor nakon toga referira na vjerojatno najboljeg poznavatelja Sovjetskog saveza, Georgea Kennana, autora povijesno važnog “dugog telegrama” koji je postavio temelje američke politike u Hladnom ratu. Kennan je širenje NATO-a u Srednju Europu nazvao “najsudbonosnijom pogreškom američke politike u cijeloj posthladnoratovskoj eri.” Na toj su liniji Perry i Kissinger koji u najmanju ruku prijepornom vide politiku širenja NATO -a na Srednju i istočnu Europu. Može se, stoga, zaključiti da Branko Milanović dijeli taj stav.
Koji je pogrešan. Prije svega zanemaruje pravo država da same biraju sigurnosne aranžmane u kojima će sudjelovati. O čemu govori Članak 10 Sjevernoatlantskog ugovora iz travnja 1949. godine: “Stranke mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu, koja može promicati načela ovoga Ugovora i pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja, da pristupi ovom Ugovoru.” Kissinger i Kennan su 1990-ih još razmišljali u okviru hladnoratovske ravnoteže moći koja je tražila da se otvoreno ne zalazi u prostor sovjetske/ruske sfere utjecaja. Rusiju su gledali jedinom globalnom silom s mogućnosti da zaprijeti SAD-u, nuklearnim oružjem, te su se bojali da se unutarnji ustroj ne uruši do kraja. Što bi na eurazijskom prostoru stvorilo golemu crnu rupu koja bi bila razorna po cijeli svijet. Nisu, očito, razmišljali o Poljskoj, zemlji koju su nacistička Njemačka i SSSR mirno podijelili 1939. godine, koja je nakon katastrofalnih žrtava u Drugom svjetskom ratu (njezina je demografska piramida tada bila primjer devijacije izazvane vanjskim utjecajem) protiv svoje volje pala u vazalni odnos prema SSSR-u koji je Leonid Brežnjev učvrstio doktrinom ograničene suverenosti članica komunističkog lagera. Na silu je ušla u Varšavski pakt, a otpor koji je očvrsnuo 1980. godine bio je jedan od važnih čimbenika urušavanja komunističkog lagera. Kennan i Kissinger, posljedično i Milanović, oduzimaju Poljskoj pravo da izabere članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Dok ga gospodin Milanović daje baltičkim državama. Ne djeluje racionalno.
Ideja jedinstvenog prostora od Lisabona do Vladivostoka je bila živa već u političkom djelu francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. Njemački kancelar Willy Brandt osmislio je Ostpolitik kako bi mogao pomoći Istočnoj Njemačkoj da se ne uruši te privukao SSSR Europi. SAD je radio na procesu ograničavanja i kontrole nuklearnog naoružanja, Europa je gradila ekonomske veze što je u konačnici dovelo do Helsinškog završnog akta 1975. godine. Koji je bio važan element u rušenju komunizma.
Kritičari njemačke i europske politike nastavka energetske suradnje s Rusijom zanemaruju da je cilj bio isti, sačuvati stabilnu veliku susjedu, otvoriti njezino tržište. Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne Ukrajinu rasla je u njegovom mentalnom sklopu kao dio općeruskog straha od izloženosti Zapadu s kojeg su uslijedila tri gotovo presudna napada na Moskvu. CIA je tek u studenom prošle godine postala potpuno svjesnom da je ruska agresija neminovna.
I ne treba zaboraviti, sovjetski pa ruski plin je uvijek bio jeftiniji od ostalih ponuda na globalnom tržištu.
Kad je predsjednik Putin u prosincu prošle godine ponudio Zapadu nacrte novih sigurnosnih sporazuma, pozdravio sam taj korak. Bilo je u tome i moje želje da se izbjegne rat s nepredvidivim posljedicama, ali i ocjene da je potrebno, 30 godina nakon raspada blokovskog poretka, utvrditi nove sigurnosne mehanizme. Većina sporazuma o kontroli naoružanja, osim START-a (Pregovori o smanjivanju strategijskoga naoružanja), više nije na snazi. Slažem se s ocjenom gospodina Milanovića da je Putinov cilj bio da prijedlozi budu odbačeni što mu je, smatrao je, dalo argumentaciju koja opravdava napad na Ukrajinu jer tako, navodno, štititi rusku sigurnost kojoj NATO i SAD ne žele dati potrebna jamstva.
Takav bismo razvoj događaja vidjeli i da se NATO nije širio, jer bi zemlje Srednje i Istočne Europe tražile neki sigurnosni aranžman za zaštitu od Rusije. I da Zapadna Europa nije kupovala toliko ruskog plina jer bi ga svakako kupovala, kao i naftu i ugljen, ponuđene na svjetskom tržištu.
Kennan to nije doživio, ali Kissinger jest: agresija na Ukrajinu pokazala je da Rusija nije moćna vojna sila (izuzevši nuklearno oružje), da joj se ratovanje bazira na sovjetskoj doktrini i da je ravnoteža moći drukčija nego što su je oni vidjeli.
I zato proširenje NATO-a nije pogreška nego uspješna politika koja je proširila doseg demokracije u središnji prostor zapada Eurazije čime je uzdrmala novi eurazijanizam koji zagovara Aleksandar Dugin. Što se može samo pozdraviti. Puno bi teže bilo zaustaviti Rusiju da je uspjela pod svoju kontrolu vratiti liniju od Poljske do Bugarske.
Kako god završio rat u Ukrajini, konačni će završetak biti za pregovaračkim stolom s Rusijom. Gdje će ulogu imati i Europa. Ujedinjena u okviru EU i NATO i ekonomski, politički pa i vojno (izuzevši nuklearno oružje) moćnija od Rusije. Kao i kulturno i civilizacijski, koliko god Putin i Ruska pravoslavna crkva pričala o moralnoj dekadenciji koja se, prema njima, odražava u gay prideovima. Za patrijarha Kirilla pametnije bi bilo da istraži koliko je homoseksualaca pod skutima njegove Crkve.