Dođe takvo neko doba kada automobil biva skuplje održavati nego otplaćivati novi. Zeza te nemilosrdno glupa bobina, a mehaničari nikako da ustanove da je ona posrijedi. Usred "zelenog vala" odvoji ti se volan u rukama jer je njegovu osovinu izjela korozija. Djeca ti poslije još dvadesetak godina sentimentalno žale za tom derutnom "bubom", a ti se s jezom sjećaš kako si shvatio da je autu otpao komad poda jer si čuo da curice sa zanimanjem komentiraju kako asfalt brzo teče pod nogama.
Sjećam se te duge agonije ostarjela automobila, jer sam mu sve više nalik. Moje tijelo mi je priraslo srcu više nego auto, prao sam ga i lickao puno češće, udovoljavao mu, njegovao ga. Nismo se odvajali. Ali i ono je dotrajalo, baš bezobzirno prema meni. Poput one mitske bobine...