Ruski vojnici stoje u jednom redu u stavu mirno. Njihov nadređeni prolazi pokraj njih i udara jednog po jednog kundakom puške u prsa tako snažno da se zatvarač pomakne i oružje repetira. Udarci su tako jaki da su prsa vojnika crna od modrica barem tjedan dana. Sličan brutalni trening prolaze i novopridošli u ruske zračne snage. Vojnici prvo stavljaju ruke na čelo s dlanovima okrenutim prema van, poput raširenih rogova losa. Stariji vojnici ih udaraju u središte prekriženih dlanova, šakama, kundakom, stolcem ili bilo čime drugim pri ruci.
‘Vježba losa‘
Izazov "vježbe losa" jest ostati na nogama. Onima kojima to ne uspije prijete još teže batine. Postoje različite verzije ovog "treninga", poput "samoubilačkog losa", gdje je ročnik prisiljen izabrati udaljeni zid i svom se snagom trčeći zaletjeti dok mu "rogovi" ne udare u njega. Ako časnik smatra da ne trči dovoljno brzo, slijedi mu još batina.
Svake godine deseci mladih ročnika koji služe u ruskoj vojsci poginu daleko od prve crte bojišnice. Mnoge od tih smrti posljedica su brutalne prakse maltretiranja novih vojnika, koja se u anglosaksonskim zemljama nazivata "hazing". U Rusiji je naziv te nemilosrdne prakse zlostavljanja mnogo znakovitiji - "dedovščina" - čime ukazuje na rusku patrijarhalnu tradiciju jer se doslovno prevodi kao "vladavina starijih" ili "vladavina djedova". Možda su to te "tradicionalne ruske vrijednosti" o kojima Putin često zbori dok pljuje po dekadentnom Zapadu.
Očaj regruta
Dedovščina je brutalno maltretiranje i često seksualno zlostavljanje regruta u ruskoj vojsci. Kad je ruski predsjednik Putin lani u rujnu naredio prvu rusku mobilizaciju od Drugog svjetskog rata, mnogi su muškarci pobjegli ne samo zato što nisu željeli da ih HIMARS raznese na komadiće, nego i zato što nisu htjeli da ih sodomiziraju i zlostavljaju oni koji bi ih trebali obučiti i čuvati im leđa.
Svake godine dedovščina dovede do očaja desetke tisuća regruta. Uzmimo primjerice Denisa Ivanova. On je rekao Human Rights Watchu da je razmišljao o tome da namjerno slomi nogu kako bi bio hospitaliziran i mogao napustiti svoju postrojbu na neko vrijeme. Drugi ročnici rekli su da ih je obuzela želja da ubiju ili ozbiljno ozlijede svoje mučitelje (dedje). Neke ročnike dedovščina doslovno tjera preko ruba. Andrej S. rekao je Human Rights Watchu da je dedja u njegovoj jedinici lišio sna njega i njegove kolege na dva tjedna, teško ih zlostavljajući svaku noć. "Na kraju nisam mogao više izdržati, uzeo sam metalnu šipku i razbio mu glavu", rekao je Andrej. Dvadesetogodišnji vojnik Ramil Šamsutdinov je 2019. proveo tri dana na straži bez gotovo imalo sna. Prema njegovim riječima, nadređeni su prijetili da će mu gurnuti glavu u WC školjku i silovati ga. Kad više nije mogao izdržati zlostavljanje, Ramil je uzeo pištolj i ubio osmoricu svojih kolega. Početkom 2010-ih Ministarstvo obrane prestalo je objavljivati podatke o nasilnim smrtima i samoubojstvima u Oružanim snagama Rusije. Posljednji dostupni podaci, iz 2009., pokazuju da je takvih slučajeva u prosjeku mjesečno bilo najmanje 30.
Kako izbjeći vojsku?
Šest mjeseci prije početka sveobuhvatne invazije dva zapovjednika 14. brigade specijalnih snaga optužena su za silovanje vojnika metlom. Fizički napad na kolegu časnika kao način uspostavljanja discipline (što je čin strogo zabranjen u kodeksima ponašanja primjerice oružanih snaga SAD-a ili Velike Britanije) nerijetko je koristio i general Sergej Surovikin, bivši glavni zapovjednik ruskih zračnih snaga i, 2022., najistaknutiji ruski general u ratu protiv Ukrajine, koji je optužen za napad na podređenog časnika 2004. godine. Ta ga optužba nije stajala karijere ni napredovanja.
U ruskoj vojsci dedovščina je formativni dio vojnog identiteta. Oni koji su preživjeli to maltretiranje kažu da je njegov glavni cilj slomiti mlade vojnike i pretvoriti ih u pokorne, zastrašene i poslušne trutove koji neće postavljati nepotrebna pitanja ni pokazivati vlastitu inicijativu ili zauzimati stav o određenom pitanju. Iako je u vojsci oduvijek bilo maltretiranja, ritualizirana zlostavljanja postala su "norma" nakon Drugog svjetskog rata. Oni koji su ostali u vojsci nakon rata u kojem je poginulo 8,7 milijuna sovjetskih vojnika nisu bili zainteresirani za dosadne, svakodnevne poslove poput pranja podova ili čišćenja vojarni, pa su takve poslove proslijedili novacima, a na sebe su preuzeli zadatak da ih "nauče poštovanju i disciplini".
Strah od vojne obveze i ogorčenje postali su sveprisutni, te je početkom 21. stoljeća gotovo 90 posto muškaraca koji su ispunjavali uvjete za regrutaciju pronašlo neki oblik izuzeća od služenja vojnog roka, a preostalih 10 posto većinom je bilo presiromašno da bi se podmićivanjem izvuklo iz regrutacije. Godine 2006. čak 40 posto smrti u ruskoj vojsci pripisano je samoubojstvu.
Drugi oblik zlostavljanja u vojsci je "zemljadstvo", koje latvijski novinar Kristaps Andrejsons u tekstu za Foreign Policy opisuje kao "hazing" na nacionalnoj ili regionalnoj osnovi, a počelo je kada su se pripadnici različitih nacionalnosti Sovjetskog Saveza okupili kako bi se obračunali s "autsajderima". Najveći teret ruske invazije na Ukrajinu snose upravo manjine, dok Putin potiče i podržava mržnju među skupinama iz političkih razloga.