Nedavno su 143 od 193 članice Generalne skupštine Ujedinjenih naroda glasale za pridruživanje Palestine UN-u. Ali već dugo traje taj proces oživotvorenja palestinske državnosti koji je pokrenut 15. studenog 1988., u vrijeme Prve intifade, kada je Yasser Arafat, tadašnji predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije, Palestinu proglasio nezavisnom državom s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Učinio je to iz egzila u Alžiru, koji je postao prva zemlja koja je službeno priznala Palestinu.
Većina europskih zemalja koje su tada priznale Palestinu bile su dio bivšeg sovjetskog bloka. Čehoslovačka (današnje Češka i Slovačka), Mađarska, Poljska, Bugarska i Rumunjska kao dio tadašnjeg sovjetskog bloka to su učinile mnogo prije nego što su se pridružile Europskoj uniji. Palestinu je priznao i Cipar, a prije desetljeća Švedska, iako je to izazvalo duboku krizu u odnosima s ljutitim Izraelom.
Španjolska i Norveška, ali i Francuska, Danska i Švicarska su još 2012. podržale UN-ov nacrt rezolucije koji je pozvao na uspostavu "neovisne Palestine, suverene, demokratske, održive države koja graniči s Izraelom u miru i sigurnosti na osnovi granica prije 4. lipnja 1967. godine". Glasanje je simbolično zakazano za 65. godišnjicu rezolucije kojom je Opća skupština ukinula britanski mandat nad Palestinom i ozakonila podjelu na dvije države, Izrael i Palestinu. Ali Palestinci su takvu rezoluciju odbacili i zaratili su s Izraelom te sve do danas ostali bez države.
Tri priznanja
Sada su iz Dublina, Osla i Madrida poslane poruke da je cilj priznavanja Palestine ponovno pokretanje mirovnog procesa na osnovu dvodržavnog rješenja, u skladu s europskim stavom. Međutim, i dalje je puno nejasnoća oko izgleda i ustroja te države. Al Jazeera je prošlog tjedna upozorila da su "Španjolska, Norveška i Irska dale neke naznake o karakteristikama palestinske države, na čijem čelu je predsjednik Mahmoud Abbas, što sigurno neće uspjeti jer istraživanja javnog mnijenja sprovedena nedavno u Palestini pokazuju da je podrška sadašnjoj vladi i predsjedniku veoma mala".
U svibnju je i Slovenija odlučila priznati Palestinu, ali formalna odluka prolongirana je nakon europskih izbora. Vlada Roberta Goloba je postavila i određene uvjete za priznanje unutar granica iz 1967. ili bilo koje druge granice dogovorene između Izraela i Palestine, ovisno o daljnjem napretku oko sporazuma o prekidu vatre u Gazi i oslobađanju talaca te daljnjim reformskim naporima i osnaživanju palestinskih vlasti s ciljem dvodržavnog rješenja. Inače, Slovenija je još 2018. najavila priznanje palestinske države, nakon čega je bila izložena snažnom proizraelskom lobiranju. Sada bi to napokon trebala napraviti, kao i Malta.
Početkom ove godine španjolski premijer Pedro Sánchez poručio je da podržava mirovni prijedlog šefa diplomacije EU Josepa Borrella o međunarodnom i međusobnom priznanju dviju država, Palestine i Izraela, dok njegova lijeva vlada nudi Madrid kao mjesto održavanja međunarodne konferencije na kojoj bi se to provelo. Povijesno gledano, Španjolska ima dobre odnose s mnogim arapskim državama, posebno onima u regiji Magreba, kao i s Turskom. Te je veze dijelom održavala još od Francove diktature (1939.-1975.), a u godinama nakon Drugoga svjetskog rata te su zemlje štitile Španjolsku od ekonomske i političke izolacije između Zapada i Istočnog bloka.
Uostalom, mirovni proces započet je na konferenciji u Madridu 1991., na kojoj je odlučeno o pravu izraelskih susjeda da žive u miru i sigurnosti te o stvaranju palestinske države koja će dopustiti da dvije države koegzistiraju unutar stabilnih granica, te pregovorima između dviju država, temeljenih na ideji dvije države za mir kao neophodnog elementa za rješenje svih aspekata sukoba.
Uloga Norveške
Povijesno je još važnija norveška uloga u palestinsko-izraelskim sukobima. Norvežani su imali tradicionalno dobre odnose s Izraelom, jer u Drugom svjetskom ratu nisu dozvolili genocid nad tamošnjim Židovima (za razliku od NDH, Srbije ili Francuske), ali i s Palestincima. Između ostalog jer je Norveška imala tisuću vojnika u UN-ovu kontingentu u Libanonu, i bilo je važno surađivati i s Arapima. Osim toga, kada je Ruhollah Homeini preuzeo vlast u Iranu, zaustavio je izvoz nafte u Izrael, uskočila je Norveška, ali tako da je pitala Arafata ima li nešto protiv. Yasser Arafat je pristao, ali je 1979. od Norveške tražio da osigura tajni kanal prema Izraelcima koji su odbijali direktnu komunikaciju s PLO-ovim "teroristima".
Upravo se u Oslu činilo da je izraelsko-palestinski gordijski čvor moguće rasplesti, kada su 1993. predstavnici dviju strana dogovorili rješenje koje je trebalo omogućiti formiranje palestinske autonomne vlasti i međusobnog priznanja. Bio je to Sporazum iz Osla. "Odjednom se činilo da je mir blizu - u trenutku kada su Yitzhak Rabin i Yasser Arafat na travi ispred Bijele kuće jedan drugom pružili ruku pred očima svjetske javnosti. Dva zakleta neprijatelja kao partneri - uz podršku Norveške", pisao je Deutsche Welle.
Drugim sporazumom iz 1995. godine, okupirana Zapadna obala podijeljena je u tri geografski nepovezane regije, poznate kao zone A, B i C, u kojima je Palestinska samouprava bila nadležna za obrazovanje, zdravstvo i privredu te sigurnost. Ali na obje je strane bilo protivnika dogovora. Hamas, Islamski džihad i Narodni front za oslobođenje Palestine suprotstavili su se ovom sporazumu optužbama da će se rješenjem koje podrazumijeva dvije države iznevjeriti pravo palestinskih izbjeglica na povratak u zemlju koju su izgubili 1948. godine, a židovski ekstremisti su 1995. ubili Rabina, te je nakon svega petogodišnje prijelazno razdoblje koje je, po Oslu, trebalo dovesti do konačnog rješenja isteklo bez dogovora. Druga palestinska intifada izbila je 2000., a Hamas je 2007. preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze i od tada je tri puta ratovao protiv Izraela. Iako je tri četvrtine UN-a priznaje kao državu, Palestina je to isključivo na papiru i to se dugo neće promijeniti.