Koliko god dio američke i svjetske javnosti podupire napore američkog predsjednika Joea Bidena za vođenje poticajno-razvojne ekonomske politike, dojam je da bi taj lider Demokrata u konačnici mogao biti odgovoran za stvaranje najvećeg proračunskog deficita u američkoj povijesti, kao i za gomilanje neprelazne planine budućih dugova.
Produbljivanje deficita i gomilanje dugova put je u težak slom gospodarskih aktivnosti te financijske i socijalne probleme jer se čini sve manje logičnim da će takva superekspanzivna monetarna politika nekako osigurati jako visoke stope ekonomskog rasta, koji bi pak osigurali financiranje svih novih troškova.
Prema najnovijim procjenama Kongresnog odbora za proračun SAD-a, može se očekivati gomilanje 19 tisuća milijardi novog nacionalnog duga u sljedećih 10 godina, što je oko 3 tisuće milijardi više od ranije prognoze. Prosječno će proračunski deficit Sjedinjenih Država u 10 narednih godina doseći oko 2 tisuće milijardi godišnje. Očigledno je da porezni prihodi ne mogu pratiti rast troškova programa kao što su oni za socijalnu sigurnost, zdravstvo, povlastice za veterane, mirovine za državne službenike, naoružanje, infrastrukturu, zaustavljanje klimatskih promjena…
Ono što pomalo zbunjuje jest činjenica da će prema projekcijama Kongresnog odbora za proračun ukupna razina javnih dugova premašiti ukupni output američke ekonomije već u 2024. godini, dok će u 2033. doseći 118 posto, a izostaju javni apeli Demokratske stranke da se to mora zaustaviti, dok pojedini Republikanci to doživljavaju kao priliku ne samo za konstruktivne kritike, nego za prevrat pod svaku cijenu.
Trenutačno na donošenje odluka predsjednika Bidena, kojeg zdušno podržava Demokratska stranka, najviše utječe grupa ekonomista koji vrlo agresivnu promoviraju hiperstimulativnu monetarnu politiku. Najpoznatiji među njima svakako je dobitnik Nobelove nagrade Paul Krugman, koji piše redovitu kolumnu za New York Times. U jednoj od njih naglasio je kako su strahovi od pretjeranog rasta deficita i dugova neosnovani jer vjeruje da će fiskalni poticaji osigurati robusni rast.
Njegovi ekonomski neistomišljenici vrlo su zabrinuti jer im nije jasno kako Krugman javno indirektno poručuje da su u pravilu projekcije Kongresnog odbora za proračun po pitanju deficita i dugova sad premalo optimistične, iako je poznato da su redovito bivale pretjerano optimistične te je puno realnije očekivati da će fiskalni scenarij biti crnji čak i od onog kojeg donosi Kongresni odbor za proračun.
Poseban problem jest u tome što se podaci o očiglednom rastu deficita i dugova pretvaraju u ritualni politički obračun Demokrata i Republikanaca, pri čemu se u Demokratskoj stranci stvara dojam kako se u okršaju ne radi o pitanju stabilizacije javnih financija, nego o tome da treba spriječiti Republikance u rezanju poreza te eliminiranju niza korisnih društvenih programa kako bi smanjili poreze za bogate.
Posebno je osjetljivo to što Biden od desničarske većine u Kongresu mora ishoditi izglasavanje novog povećanja limita zaduživanja kako bi Amerika mogla nastaviti financirati svoje obveze. Ako Bidenova administracija u tome ne uspije, Sjedinjene Države već sredinom godine mogle bi defaultirati tj. prestati plaćati svoje obveze, što je pak teoretski put prema kaosu na međunarodnom tržištu kapitala i vjerojatno dubokoj recesiji u SAD-u.
Nejasno je zbog čega su se američki Demokrati doveli u poziciju da stoje iza politike bazirane na pumpanju javnih troškova, kao da će rizik financijske nestabilnosti donijeti bogatiji život srednjem i siromašnijem sloju. Pri ovome treba voditi računa kako je desno krilo američkih Republikanaca već nekoliko godina u zoni radikalnog desnog populizma koji koketira čak i s prevratom, ne samo s osvajanjem vlasti demokratskim putem, pa rizik bankrota Sjedinjenih Država zbog neodgovornog sprečavanja dizanja limita zaduživanja postaje vrlo realan.
Procjene Kongresnog odbora za proračun govore da SAD više neće moći plaćati sve svoje financijske obveze ako se ne poveća limit zaduživanja od 31,4 tisuća milijardi tijekom srpnja. Napetost raste. Ako se ne poveća limit zaduživanja, američka administracija imat će vrlo neugodnu zadaću odlučiti koje će račune plaćati, a koje neće.
Bilo kako bilo, poruka Kongresnog odbora za proračun, koji je ekspertno tijelo, jest ta da bi dugoročno Amerika sigurno trebala promijeniti smjer fiskalne politike. To je vrlo jasno u svojem pismu Kongresu napisao šef Kongresnog odbora za proračun Phillip L. Swagel. Radi se o "tehničkom" pitanju američkih javnih financija, a ne ideološkom, iako ga i Demokrati i Republikanci doživljavaju kao ideološki okršaj/igrokaz.
Bez obzira na očigledne poruke koje se mogu iščitati iz temeljnih financijskih parametara, Bijela kuća ne pokazuje niti najmanje znakove volje da se odmakne ideja hiperekspanzivne fiskalne politike kako bi pokazali da su svjesni da će sve račune netko u budućnosti morati platiti, a nije jasno hoće li biti dovoljno novca u federalnoj blagajni.
Upravo suprotno, Biden je upravo odlučio imenovati potpredsjednicu Federalnih rezervi Lael Brainard za šeficu Nacionalnog ekonomskog vijeća jer računa da će ona jako dobro promovirati upravo poticajnu fiskalnu politiku tj. Bidenova ekonomska postignuća. Biden je iznova imenovao Brainard za potpredsjednicu Feda u 2021., gdje je u jeku bitke protiv inflacije bila prepoznata kao ona koja nije bila sklona ozbiljnijem zaoštravanju monetarne politike.
Stoga je značajan broj dužnosnika Feda odahnuo jer će lakše voditi odmjerenu monetarnu politiku tj. onakvu koja se sprema othrvati inflacijskim izazovima, a ne onu koja pretpostavlja da će se rast cijena ispuhati sam od sebe.