Ukrajinski otpor Putinovoj invaziji srušio je mit o ruskoj nepobjedivosti - sada svi znaju da Rusija nije nepobjedivo carstvo kakvom se Moskva trudila prikazati. I izvana i iznutra.
I baš kao što Rusija pokušava proglasiti Ukrajinu svojom, druge zemlje promatraju komade ruske zemlje, uočavajući priliku jer rat pokazuje koliko je ruska vojska slaba.
Narodi unutar Rusije pak čekaju pravo vrijeme ‘da istjeraju nasilnika‘. Stoga bi Kremlj trebao biti oprezan u promicanju svijeta u kojem je prihvatljivo otimanje teritorija silom - jer tako samo poziva druge da zatraže dijelove Rusije za sebe.
Japan je bio prva zemlja koja je prekinula šutnju nakon sveobuhvatne invazije na Ukrajinu prošle godine. Tokio je o Kurilskim otocima rekao da je "potpuno neprihvatljivo da sjeverni teritoriji tek trebaju biti vraćeni nakon što ih je Sovjetski Savez nezakonito okupirao prije 77 godina". Ta je aneksija dovela do protjerivanja Japanaca s južnih otoka, a od tada dvije zemlje nisu uspjele postići kompromis. Razgovori su prekinuti kada je Putin pokazao da nije voljan dijeliti zemlju, već samo dobiti novu.
Zatim je Kina počela crtati karte označavajući dio Sibira i ruskog Dalekog istoka kao izvorno kineske. Velika područja kineske zemlje pripojena su Rusiji u 19. stoljeću. U nemogućnosti da traži ovaj teritorij natrag na miran način, Peking je nastavio gospodarsku ekspanziju oko Bajkalskog jezera i aktivno je kupovao i iznajmljivao zemlju u blizini granice.
U Poljskoj pak kruže priče koje sugeriraju da je Rusija okupirala Kalinjingradsku regiju 1945. i da Varšava ima pravo na nju. Turska, Azerbajdžan, Kazahstan, pa čak i Ukrajina također bi mogle imati interese u borbi za rusku zemlju. Kijev, naime, ima za cilj vratiti svoje granice iz 1991. i okončati rat.
Ruski borci koji su se infiltrirali u regiju Belgorod pod ukrajinskom zastavom poslužili su kao podsjetnik Putinu da i drugi mogu povratiti svoje "iskonske teritorije". Dok Moskva teži širenju svojih europskih granica, nacionalne autonomije u Rusiji i njihovi vođe u egzilu predviđaju dekolonizaciju Rusije, sanjajući o njezinoj podjeli na 34 neovisne države.
Za sada nema nacionalno-oslobodilačkih pokreta zbog silnog ugnjetavanja i progona unutar Rusije.
Kada se Sovjetski Savez raspao, nekoliko ruskih regija proglasilo je svoj državni suverenitet, ali su bili ušutkani. Ove regije imaju ustave u kojima se prikazuju kao zasebne države, s ugovorima o podjeli vlasti koji reguliraju njihov odnos s Moskvom. Te su norme ‘uspavane‘, ali se mogu aktivirati čim režim pokaže nesposobnost da drži carstvo pod kontrolom.
Kremlj ima opravdane strahove od moguće borbe za suverenitet unutar Rusije. Ruska ekonomija se oslanja na redistribuciju resursa iz regija u Moskvu. Mogućnost stjecanja kontrole nad vlastitim financijama mogla bi potaknuti lokalne elite da traže neovisnost. Uništenje Čečenije pokazalo je drugim narodima koji su nasilno pripojeni Rusiji kako Moskva postupa sa "separatistima". Ipak, Kremlj gura stanovništvo ovih krajeva na rub, bacajući njihove ljude na ratište u Ukrajini kao topovsko meso.
Regrutacijom su najviše pogođeni najsiromašniji krajevi u Rusiji. Proturatni skupovi održani su u Dagestanu, Kalmikiji i Burjatiji, a čelnici republika su se izjasnili protiv regrutacije. Osjećaju da ih se tretira kao građane drugog reda na temelju etničke pripadnosti - u usporedbi s onima koji žive u St. Petersburgu ili Moskvi. Sve veći broj lijesova koji se s prve crte bojišnice dostavljaju u male gradove i sela dodatno potpiruje vatru. Jednom kada se zapali, oslobodilački pokret mogao bi zahvatiti brojne regije, ostavljajući režimu samo one teritorije koji su čvrsto povezani s ruskim narativom i nisu se htjeli osloboditi imperijalne vlasti.
Ukrajinska vlada vjeruje da imperijalističke ambicije Rusije moraju završiti pravdom za sve. Ukrajina inzistira na tome da za postizanje dugotrajnog mira u istočnoj Europi ruske trupe moraju napustiti ne samo Krim i Donbas, već i Transnistriju, Abhaziju, Nagorno-Karabah. To je idealistički san, gotovo nemoguć, jer Putin neće dati ni pedalj zemlje besplatno. Ipak, Moskvi bi bilo mudro čuvati leđa. Mogla bi na kraju požnjeti ono što je posijala ako se ruske zemlje pokažu previše primamljivima za njene susjede – i njene potlačene građane.