Bilo je to prije 24 godine, svijetom su vladali George W. H. Bush, Mihail Gorbačov, Margaret Thatcher, Francois Mitterand, a nepunu godinu prije toga srušen je Berlinski zid i urušen dotadašnji blokovski sustav koji su definirale dvije sile, SAD i SSSR. Nitko još nije bio u potpunosti svjestan da počinje stvaranje novog svjetskog poretka (taj će termin Bush izgovoriti tek dvije godine kasnije) u kojem postoji samo jedna sila, Amerika.
Politička avantura
Nakon toga su bili jasni obrisi novog poretka - ujedinjeni, globalni svijet pod američkim vodstvom brani zajedničke standarde modernog društva (uz sve prigovore koje antiamerički nastrojeni promatrači mogu iznijeti).
Deset godina kasnije skupina mahnitih, indoktriniranih mladića avionima se zaletjela u blizanačke nebodere u New Yorku i tako ozbiljno dovela u pitanje američku nedodirljivost, pa nastavno i svjetski primat. Svijet je ipak listom stao uz SAD i opet preko UN-a odobrio akciju u Afganistanu.
A onda slijedi krah. Washington vodi sin Bush, uz njega sjede Richard Cheney i Donald Rumsfeld, i oni odlučuju krenuti u napad na Irak kako bi pokazali svoju moć i snagu te jednom zauvijek, kako su tvrdili, ograničili moć Irana na Srednjem istoku. No, u svojim razmišljanjima nisu uzeli u obzir činjenicu da se svijet promijenio i da su na scenu isplivale neke nove sile koje imaju svoj dnevni red djelovanja, poput Rusije i Kine.
Dugoročne posljedice ove avanture su duboke i osjećaju se danas i još će sigurno još dosta dugo: Irak je potonuo u spiralu nasilja i danas je neprijateljski raspoložen prema SAD-u, a iranski utjecaj u toj je zemlji i regiji jači nego ikad u povijesti.
No, bitno ozbiljnija posljedica na globalnom planu je zazor koji su od tada imali saveznici i konkurenti prema bilo kojem američko-britanskom prijedlogu intervencije koja bi trebala zaštititi pozitivne standarde. A onda slijedi svjetska kriza za koju je okrivljen SAD.
Na vlast dolazi Barack Obama koji jamči ekonomski oporavak, ali i povlačenje američkih vojnika iz svih ratova koji nisu u interesu SAD-a. Njegova je doktrina jasna: američki će vojnici ginuti samo kad su ugroženi vitalni interesi zemlje. I za to ima sasvim dostatnu potporu 54 posto stanovništva. I realno, Obama drugog izbora nije niti imao. Morao se uhvatiti u koštac s najvećom krizom od “Velike depresije” na domaćem planu, a ona je generirala niz problema.
Urušena republikanska stranka otvorila je prostor radikalima iz “Čajanke (Tea Party)” da uđu na sam vrh američke politike, državni je dug probijao sve zadane plafone, pojavio se problem i s imigrantima i njihovim uključenjem u američko društvo, oporavak je bio krhak: ukratko, vođenje novih ratova nije mu bilo ni na kraj pameti.
Nova strategija
Stoga i definira novu strategiju nacionalne sigurnosti koja se okreće od Europe, gdje se ne vide ugroze, pa i od Bliskog i Srednjeg istoka, gdje u fokusu ostaju izraelsko-palestinski sukob i zaustavljanje iranskog nuklearnog programa te se okreće izazovu 21. stoljeća, a to je Pacifik: ondje raste Kina, jedan od američkih bankara (treći najveći vlasnik američkih državnih obveznica iza FED-a i Japana) koja traži geopolitički položaj u skladu s pozicijom druge svjetske ekonomske sile. A tu su i Japan, Tajvan i Južna Koreja, s kojima postoje obrambeni ugovori, te nove sile u nastajanju, Vijetnam, Indonezija, Mianmar. I tu leži strateški interes Washingtona, u sklapanju sporazuma o zoni slobodne trgovine na Pacifiku gdje se obavlja trećina svjetske trgovine, te istovjetnog s EU.
Nije bolje ni u Velikoj Britaniji, novi je premijer David Cameron morao oformiti koaliciju s liberalnim demokratima da dođe na vlast, u zemlji jača antieuropsko raspoloženje koje ga dovodi u sukob s Bruxellesom i partnerima na kontinentu, oporavak od recesije je spor, a na kraju su podivljali i Škoti i traže odcjepljenje. Ni tu više nema prostora za brinuti tuđe brige, koliko god snažan bio taj naboj u bivšoj kolonijalnoj sili. Intervenciozmu se, zapravo, priklanja samo Francuska i to na afričkom prostoru (Mali, Srednjoafrička Republika) koji i dalje nema većeg globalnog utjecaja.
I zato Obama pristaje da se u UN-u donese odluka koja odobrava akciju u Libiji - poticaj je bio onemogućiti trupe diktatora Moamera Gadafija da izvrše masakr u Bengaziju - ali nema američke vojske u toj operaciji.
Nova svjetska faza
Isto tako reagira i u Siriji, držeći se po strani od sukoba iako time izaziva probleme u odnosima sa strateškim saveznicima, prije svega Saudijskom Arabijom.
Te su postupke u Pekingu i Moskvi sasvim jasno očitali i zaključili da mogu mijenjati svoju retoriku i postupke. Rusija hvata što god može u Ukrajini bez straha od ozbiljne reakcije, a Kina vrši snažan pritisak kako bi osigurala pomorsku prevlast u svom okruženju i tako osigurala trgovačke puteve. Camerona zapravo više nitko ništa ni ne pita, a EU vanjsku politiku i nema, ona je samo najmanji zajednički nazivnik interesa velikih članica koji vrlo često ni ne postoji.
Svijet se dakle nalazi u jednoj novoj fazi u kojoj, sasvim jasno, Zaljevska oluja iz 1990. više nije moguća. Umjesto borbe za očuvanje dobrih međunarodnih standarda, na scenu se vratila politika moći koja je karakterizirala 19. stoljeće. To, jasno, nikako nije dobro, ali tko može zamjeriti Obami kad odgovara kritičarima: a zašto bi SAD krvario u Siriji i u Ukrajini kad za tako nešto nećemo dobiti podršku saveznika (koji su zbog ekonomskih problema svoje vojne proračune smanjili)?
Takav pak stav stvara bojazan kod partnera izvan Saveza koji se okreću sebi kako bi se osigurali pa zbog toga prošle godine raste globalna trgovina oružjem, a daje vjetar u jedra konkurentima koji neće birati sredstva da provedu svoje planove.
Raspad sustava
Svijet je, tako, u poziciji koju je Ian Bremmer iz think tanka Euroazija vrlo precizno definirao kao G-nula (referirajući se na skupinu G7 najmoćnijih zemalja svijeta). Nema, naprosto, više jedne sile koja bi bila “globocop”, ona pak koja je i dalje najmoćnija to više ne želi: umjesto pendreka, poučen iskustvom sa Sjevernoj Korejom i Iranom, SAD se okreće “mehanizmima rješavanja sukoba 21. stoljeća”, a to su sankcije i izolacija protivnika - problem je pak što ti protivnici ne brinu previše zbog sankcija već posežu za provjerenim alatima, dugim cijevima svih vrsta. Jer, kad mačke nema, miševi kolo vode, pa Putin radi što želi u Ukrajini, Kina prijeti, Izraelci okreću leđa SAD-u u mirovnim pregovorima, Arapi se glože oko Sirije, Erdogan u Turskoj zavodi strahovladu, Libija se kao država raspada. No, na takav se, volatilni svijet, svijet u kojem se međunarodno pravo nekažnjeno krši, čini se, moramo svi skupa naviknuti.
Jer, globalnog policajca više nema (ako ga je ikad i bilo) i neće se tako skoro pojaviti. I zato je dobro i važno biti pod sigurnosnim kišobranom.