Za Borisa Pistoriusa, njemačkog ministra obrane, moglo se činiti da je malo vjerojatno da bi mogao biti kandidat za najpopularnijeg njemačkog političara. Taj veteran lokalne politike u sjeverozapadnoj pokrajini Donjoj Saskoj, može zvučati sirovo i kao netko nedostojan da ga se uzima za ozbiljno. Njegova stranka, socijaldemokrati, doživljava snažan pad potpore otkako je preuzela vlast na čelu tročlane, tzv. semafor koalicije 2021. godine.
A za zemlju koja je uživala osam desetljeća mira, koja izbjegava nuklearno naoružavanje i još se uvijek crveni od stida zbog započinjanja dva svjetska rata, Pistoriusova poruka da treba ‘zagristi metak‘ i postati "sposobna za rat" - i da to treba brzo postići - mogla bi djelovati uznemirujuće.
Ipak, otkako je imenovan ministrom obrane prije 13 mjeseci, taj 63-godišnji odvjetnik nalazi se na vrhu svih anketa popularnosti. To uvelike duguje svojem iskrenom načinu govora. Također, on utjelovljuje ‘prekretnicu‘, odnosno ‘Zeitenwende‘, pojam koji je kancelar Olaf Scholz uporabio tri dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu kako bi naglasio težinu tog povijesnog trenutka. Od ovog trenutka nadalje, rekao je tada, ništa više neće biti isto.
Njemačka bi sada trebala izgraditi sustav obrane u neprijateljskije nastrojenom svijetu. Mnogim Nijemcima se žestoki ministar obrane, koji izgleda najsretnije kada se pentra po blatnim tenkovima, čini tek kao netko koga je dopala ta uloga u sumornim vremenima.
No, Pistorius se hvata u koštac s velikim zadatkom. Njemačka je preozbiljno shvatila svoju "dividendu mira", odnosno ekonomsku korist od smanjenja potrošnje za obranu, na kraju ‘Hladnog rata‘. U posljednja tri desetljeća broj vojnika u Bundeswehru, njemačkim oružanim snagama, pao je s 500.000 na 181.500. Što je još gore, interna izvješća ukazuju na neugodno niske razine operativne spremnosti za mnoge sustave, poput helikoptera i zastarjelih vozila pješaštva.
Njemačka kao ‘kičma‘ europske obrane
To i nije iznenađujuće, ocjenjuje The Economist. Koristeći cilj NATO-a da članice saveza izdvajaju 2 posto BDP-a za obranu kao temelj, Njemački ekonomski institut procjenjuje da je tijekom tih 30 godina kumulativno nedovoljna potrošnja Njemačke iznosila gotovo 400 milijardi eura, što je golema svota za zemlju čiji je godišnji proračun za obranu od 2022. premašio 50 milijardi eura. Posljednjih godina Njemačka troši premalih 16 do 17 svog proračuna za obranu na novu opremu, a to je ispod 20 posto, kolika je preporuka NATO-a.
U svom govoru o ‘Zeitenwendeu‘ prije dvije godine, Scholz je u tom smislu spomenuo golemu svotu virtualnog novca, kreirajući poseban izvanproračunski fond od 100 milijardi eura za nadopunjavanje potrošnje za obranu. Ipak, kada je Pistorius godinu dana kasnije došao na funkciju, malo je od toga bilo izdvojeno, a on je brže-bolje otvorio ‘pipu‘.
U 2023. njemački je parlament odobrio rekordnih 50 velikih ugovora o nabavi, a ove godine očekuje ih se još više. Ako se tome doda oko 19,2 milijarde eura iz posebnog fonda povrh godišnjeg proračuna za obranu, plus dodaci kao što je pomoć za Ukrajinu, i Njemačka bi ove godine trebala dosegnuti NATO-ov cilj od 2 posto, po prvi put od 1992. godine. Ovim tempom mogla bi ponovno zauzeti svoje mjesto ispred Velike Britanije i Francuske kao najveći vojni potrošač u Europi već 2025. godine.
No, s obzirom na njegovu iskazanu ambiciju da Njemačku učini "kičmom" europske obrane, Pistorius je prvi koji priznaje da to još uvijek nije dovoljno dobro. Predložio je da bi 2 posto BDP-a trebalo biti donja, a ne gornja granica te bi više volio da se te obveze odražavaju i u samom proračunu, a ne samo putem privremenog fonda.
Prošle je godine tražio dodatnih 10 milijardi eura, a sve što je dobio kroz proračun bilo je 1,8 milijardi eura, što je nedovoljno čak i za pokrivanje prilagodbi troškova života u plaćama vojnika. Pistorius je istaknuo da će, kada poseban fond bude ukinut oko 2028. godine, vlada morati pronaći dodatnih 25 do 35 milijardi eura godišnje kako bi potrošnja za obranu ostala na visokoj razini.
To zvuči lako za zemlju s gospodarstvom od 4,1 bilijuna eura, a ankete pokazuju da je solidna većina Nijemaca za jačanje obrane. No, njemački proračuni imaju čudna ograničenja ograničeni - tek 38 posto ukupnih poreznih prihoda ide saveznoj (za razliku od pokrajinskih i lokalnih) vladi, u usporedbi s otprilike polovicom u SAD-u. A potrošnja je k tome ograničena ustavnom "kočnicom duga", koja oštro ograničava zaduživanje. Dakle, veća potrošnja na obranu gotovo sigurno podrazumijeva manju potrošnju na druge stvari. To je rasprava za koju bi Pistorius želio da je njegovi kolege iz vlade započnu već sada.
Velik skok
No, novac je samo jedna stavka na dugoj listi želja. Pistorius je izjavio da Njemačka, koja je prošli tjedan potpisala pakt o zajedničkoj obrani s Ukrajinom i njezin je drugi najveći donator nakon SAD-a, planira poslati tri do četiri puta više topničkog streljiva u zemlju ove godine nego prošle. On također želi ojačati njemačku vojsku s dodatnih 20.000 vojnika do 2031. godine. S obzirom na tonuću demografiju Njemačke, to bi se moglo pokazati teškim.
Njemački ministar obrane trebao bi predstaviti plan za rekonstrukciju Bundeswehra početkom travnja. Javno je govorio barem o razmatranju povratka regrutacije, koje je Njemačka ukinula 2011. Također se govori o usvajanju švedskog modela nacionalne službe, što bi moglo značiti jačanje slabih njemačkih vojnih rezervnih snaga i stvaranje postrojbi domaće garde.
Veliki naglasak stavlja se na borbenu spremnost. Do 2032. Bundeswehr želi sastaviti tri potpuno opremljene borbene divizije. Pistorius je također fokusiran na stvaranje snaga od 35.000 vojnika koje bi bile dodijeljene za potrebe brzog raspoređivanja pod zapovjedništvom NATO-a.
Možda je najhrabriji od trenutačnih projekata Pistoriusa stvaranje prve poslijeratne stalne strane baze Njemačke na teritoriju NATO saveznika Litve. Oko 5000 njemačkog osoblja, dva potpuna borbena bataljuna, tamo bi trebalo biti u potpunosti raspoređeno do 2027. Brojka ne zvuči veliko, ali u smislu ljudstva to bi povećalo borbenu snagu Litve za čak 20 posto.
Možda još važnije, ovo proširenje njemačkih mišića prema istočnom krilu NATO saveza predstavlja i snažan odgovor na rusku ratobornost i znak predanosti zajedničkoj obrani. Za Njemačku, koja je ‘sramežljiva‘ kad je rat u pitanju, to je prilično veliki skok.