Posljednja 'cesta života' do ukrajinskog grada Sjeverodonjecka završava na smrtno tihom raskrižju kojim dominiraju zemljani radovi i tenkovske barikade. Nekoliko stotina metara dalje jedno dijete čuva manje stado krava, ignorirajući udaljene topničke udare. No, jedna traka izbušenog asfalta, cesta koja nestaje u ljetnoj izmaglici je pusta. I to s dobrim razlogom, prenosi britanski The Telegraph.
Sjeverodonjeck, grad koji se nalazi na drugom kraju ove ceste, posljednje je uporište u regiji Lugansk pod kontrolom Ukrajine i epicentar žestoke, višetjedne bitke za koju je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u četvrtak rekao da prijeti potpunim uništenjem regije.
A Rusi su u petak još pojačali svoje napore da odrežu i taj put, što predstavlja ujedno i prijetnju opsade grada. "U Donbasu okupatori pokušavaju pojačati pritisak", rekao je Zelenski u svom noćnom video obraćanju. "Postoji pakao - i to nije pretjerivanje."
U ožujku, nakon što je njihov napad na Kijev očito propao, ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi generali objavili su ograničenije ratne ciljeve u svojoj invaziji na Ukrajinu - "oslobođenje" regija Donjeck i Lugansk, dvije istočne regije poznate po iskopavanju ugljena, zajedno poznate kao Donbas.
Velika ruska ofenziva upravo u tome cilju započela je prije mjesec dana, potaknuvši bitku koja se po svojim zemljopisnim razmjerima može usporediti s bitkama iz Drugog svjetskog rata. Glavni ruski napori u regiji Donjeck uglavnom su zastali oko grada Izjuma, pred odlučnim ukrajinskim otporom.
U regiji Lugansk, Sjeverodonjeck i Lisičansk - dva bratska grada na suprotnim obalama rijeke Sjeverni Donjec - postali su 'mini bitka za Verdun', kamo se slijeva sve veći broj vojnika s obje strane, dok Ukrajinci pokušavaju zadržati sporo, ali neumoljivo rusko napredovanje.
'Imamo pomoć, ali je ne možemo dostaviti'
Ako ti gradovi padnu, Rusi će uskoro moći reći da su "oslobodili" regiju Lugansk, postižući barem jedan od Putinovih ratnih ciljeva. Rusi pritom ulažu goleme količine ljudstva i vatrene moći u napore da prerežu ovu posljednju, tanku liniju ukrajinske opskrbe.
Njihovo topništvo cestu već ima u dometu, a Serhij Hajdaj, guverner onog što je preostalo od regije Lugansk pod kontrolom Ukrajine, rekao je da su šanse "50-50" hoće li se svakodnevni humanitarni konvoji oklopnih vozila naći pod vatrom.
U petak ujutro pojavila su se izvješća da je ruski proboj iz Popasne na istok, doveo ruske snage na nekoliko kilometara od ceste. Hajdaj je to poslijepodne negirao, rekavši za Telegraph kako nije došlo do proboja te da je situacija "vrlo ozbiljna, ali stabilna".
No, potvrdio je kako je sposobnost Ukrajine da održi put otvorenim sve nesigurnija. "Problem je granatiranje", rekao je. "Imamo svu humanitarnu pomoć koja nam je potrebna, samo da je još možemo i dostaviti".
Kada je Zelenski govorio o paklu, doista nije pretjerivao. Ljudski gubici u golemom topničkom okršaju koji se odvija diljem Donbasa, gdje se više strahuje od šrapnela i udarnih valova od metaka, brzo rastu.
U vojnoj bolnici iza borbenih linija, u petak su kirurzi i medicinske sestre užurbano ukrcavali i otpuštali novopridošle unesrećene, dok su ranjenici koji se mogu kretati hodali uokolo pušeći cigarete.
Muškarci umotani u aluminijske deke koje zadržavaju toplinu pristižu na nosilima. Jedan vojnik, lica iskrivljena od boli, oslonio se na suborca, šepajući ulazeći u prepunu traumatologiju.
Civilni gubici nisu ništa manje sumorni. U četvrtak je u Sjeverodonjecku ubijeno dvanaest osoba. U petak ujutro još troje je poginulo kada je pogođena škola, čiji se podrum koristio kao sklonište, rekao je Hajdaj.
'Ne idem nigdje, što je biti, bit će'
"Imam video snimku, ako želite pogledati", rekao je nudeći svoj telefon. "Ali zašto biste to htjeli vidjeti? Bilo je već toliko takvih video snimki". Šok kad gledate susjede i prijatelje raskomadane u eksplozijama, kaže, aspekt je rata koji ima poseban utjecaj na ljude. Bilo je mnoštvo takvih primjera u tim gradovima u protekla tri mjeseca da se može izvući takva pouka.
Oko 50.000 civila i dalje, kaže, ostaje na ukrajinskom teritoriju. Uglavnom se radi o starijim osobama koje odbijaju otići, onih koji su ostali jer nisu mogli ni zamisliti da bi im se moglo dogoditi to što im se događa i malog broja ljudi sa separatističkim sklonostima koji bi voljeli dočekati "ruski svijet", kaže Hajdaj.
No, uništenje nije ograničeno na samu crtu bojišnice. Topništvo dugog dometa, krstareće rakete, zračni napadi i bespilotne letjelice koje obilježavaju ovaj rat, mogu smrtonosno udariti gotovo bilo gdje preko 80 kilometara širokog područja Donbasa.
U četvrtak ujutro, Ljudmila Višepan je upravo završila provjeru praznog stana svoje kćeri u Bahmutu, kada je začula snažnu eksploziju koja je najavila novi udar na grad. "Sišla sam niz stepenice i vrata su se već zatvorila kad sam čula. Ali nisam mislila da je to ovdje negdje", rekla je Višepan.
No, zvuk može zavarati. Kad je skrenula iza ugla, otkrila je da je zračni napad uništio ne samo stan koji je upravo napustila, već i cijeli peterokatni dio stambenog bloka čiji je bio dio.
Samo čudom, kažu susjedi, nitko nije teže ozlijeđen u napadu u ulici Vasila Peršina 4. Neki su, poput kćeri Ljudmile Višepan i njezine obitelji, već napustili Donbas.
U stanu u prizemlju, Tanju Berižnju eksplozija je probudila, ali je, kao i Ljudmila Višepan, pretpostavila da se eksplozija dogodila negdje drugdje - sve dok nije vidjela kako joj balkon visi.
Ona i njezina majka su odlučile otići. No, Ljudmila, kao i mnogi drugi njezine dobi, to odbija.
"Ne idem nigdje. Što će biti, bit će", rekla je, odmarajući se od uklanjanja namještaja iz nesigurnih ruševina stana, koji je ostao bez zida i kuhinje.
'To je bijesna zvijer'
"Odnijet ćemo ove stvari kod sebe. Bili su tako ponosni na ovaj stan, dvije godine su ga renovirali. Novo plinsko kuhalo, pod", dodala je zadržavajući suze.
Bahmut danas još nije grad na samoj bojišnici, a noćna mora u Sjeverodonjecku udaljena je 65 kilometara. Na tržnici vojnici kupuju namirnice za ručak među civilima iz susjednih gradova, koji čekaju autobuse za evakuaciju. No, to bi moglo postati puno opasnije mjesto u tjednima koji dolaze. Rusko napredovanje u ovom području možda je sporo, ali nedvojbeno se nastavlja.
Izgledi da će cesta biti presječena i da će Sjeverodonjeck biti opkoljen i na kraju pasti je "neugodna, ali ja sam odrasla osoba. Razumijem da bi se to moglo dogoditi", kaže Hajdaj.
On sam već je nešto poput izbjeglice, ne može djelovati u svojoj regiji i pokušava učiniti sve što može da koordinira humanitarne napore telefonom iz susjedne regije Donjeck. Ali ne sviđa mu se ideja o odustajanju.
"Što su trebali učiniti? To je rat. Naše snage tamo zadržavaju velik broj neprijateljskih vojnika", rekao je na pitanje je li vrijeme da se razmisli o povlačenju i civila i postrojbi, kojima prijeti okruženje.
"Rusi su odlučni to prihvatiti kako bi mogli reći da je cilj ispunjen i da konačno imaju nekakav rezultat. Barem nekakav rezultat. I što se duže možemo zadržati tamo - ili samo zadržati čak i jedan ili dva grada u regiji Lugansk - to im duže to uskraćujemo".
Ako bi Donbas mogao izdržati do lipnja i srpnja, kaže, to bi Ukrajini 'kupilo' dovoljno vremena da obuči nove pukovnije i ponovno se opskrbi zapadnom opremom u pripremi za stratešku protuofenzivu kao pokušaj suzbijanja invazije.
Kao i mnogi ukrajinski dužnosnici, i Hajdaj vjeruje da je to ne samo moguće, već i jedini način da se okonča rat.
"Putin govori o demilitarizaciji. Bitno je da je Rusija demilitarizirana", kaže. "Jer to je bijesna zvijer. Bijesna zvijer. I nemoguće je prestati s borbom jer ona neće završiti u Ukrajini", zaključio je, gotovo gubeći živce.