Ulazak Finske u NATO označio je okončanje višedesetljetne politike neutralnosti te zemlje između Rusije i Zapada. Više od 30 godina nakon raspada SSSR-a, u Finskoj je u jeku rasprava trebaju li Finci provesti lustraciju, po uzoru na neke bivše zemlje Varšavskog pakta. Sad su finske vlasti pod pritiskom da objave dokumente o navodnim finskim suradnicima Stasija, istočnonjemačke tajne policije. Afera Stasi dio je šire rasprave u toj zemlji o tome treba li objaviti informacije o pokušajima infiltracije nekadašnjih komunističkih država tijekom Hladnog rata, piše londonski The Times.
Nakon pada Berlinskog zida, početkom 1990., finske tajne službe dobile su popis Finaca koji su navodno surađivali sa Stasijem, tajnom službom istočne Njemačke. Sadržaj tih dokumenata od tada je zatvoren za javnost. Finska je gotovo pola stoljeća bila prisiljena na neugodne kompromise sa Sovjetima kako bi očuvala svoju teško stečenu neovisnost, pa je imala malo interesa za preduboko kopanje po ovakvim tajnama. No s ulaskom u NATO atmosfera se promijenila, sve više političara poručuje da je došlo vrijeme za obračun s dosjeima Stasija.
Osim odabrane šačice sadašnjih i bivših časnika Supoa, glavne finske obavještajne agencije, nitko ne zna točno što se nalazi u Stasijevim dosjeima. Stasijev odjel za inozemnu špijunažu uspio je uništiti većinu inkriminirajućih dokumenata, što otežava rekonstruiranje inozemnih aktivnosti Stasija.
Među zagovornicima otvaranja Stasijevih dosjea su predsjednik Niinisto, nova ministrica vanjskih poslova Elina Valtonen i Riikka Purra, ministrica financija i čelnica desničarske Finske stranke. Pekka Haavisto, ministar vanjskih poslova koji je Finsku uveo u NATO, također je pozvao vladu da otvori dosjee.
Nakon 1945. Finska je ostala liberalna demokracija izvan Varšavskog pakta, s intenzivnim sovjetskim utjecajem. Kritičari na Zapadu tvrdili su da je Finska postala poludobrovoljni vazal SSSR-a: to su nazivali finlandizacijom. Mirovnim sporazumom dobili su nekoliko stotina milijuna dolara ratne odštete, ali i strogo ograničenje veličine svojih oružanih snaga, sigurnosne i vanjske politike. Finska je morala ostati podalje od NATO-a i europskih integracija. Gotovo svaki političar i najnižeg ranga dobio je "svoga Rusa", službenika KGB-a s kojim se redovito trebao sastajati. Knjižnicama je naređeno da povuku više od 1700 "antisovjetskih" knjiga, navodi londonski Times. U kinima su bili zabranjeni antikomunistički filmova, poput adaptacije romana Aleksandra Solženjicina iz 1970. Jedan dan u životu Ivana Denisoviča.
Mnogi ističu da je Finska sve to radila kako bi preživjela kao neovisna država. Stvoren je konsenzus da je bolje ne vaditi hladnoratovske kosture iz ormara. No ruska invazija na Ukrajinu puno je toga promijenilo, pa se postavlja pitanje koliko je vodećih ličnosti u politici i biznisu nastavilo njegovati bliske veze s Rusijom dugo nakon raspada SSSR-a. Jedan primjer je Paavo Lipponen, bivši premijer iz Socijaldemokratske stranke (SDP). Počeo je raditi kao konzultant za ruski plinovod Sjeverni tok tijekom ruske invazije na Gruziju 2008. godine. Neki od viših časnika KGB-a iz odjela u Helsinkiju stekli su utjecajne položaje u postsovjetskoj Rusiji, poput Feliksa Karaseva, jednog od ranih mentora Vladimira Putina.
Najviše se raspravlja o dosjeima Stasija, odnosno o Tiitinenovom popisu, koji je finskim obavještajcima proslijedila zapadnonjemačka obavještajna služba 1990. Popis je dobio ime po Seppu Tiitinenu, koji je u to vrijeme vodio finsku obavještajnu agenciju. Vjeruje se da je na njemu između 18 i 20 imena navodnih Stasijevih kontakata u Finskoj iz doba Hladnog rata. Kopiju navodnog popisa objavile su prije dva desetljeća novine na finskom jeziku u Španjolskoj, ali je autentičnost dokumenta nemoguće provjeriti.
No popis sam po sebi ima malu dokaznu vrijednost: Stasi je bio poznat po sastavljanju netočnih ili posve izmišljenih detalja, navodi Times. Međutim, vjeruje se da uz njega ide dokument finske tajne službe koji otkriva barem dio konteksta.
Početkom 2000-ih Finska je dobila kopiju takozvanih Rosenholz dosjea, goleme zbirke nestalih Stasijevih obavještajnih dokumenata do kojih je izvorno došla CIA. Stručnjaci kažu da se u tim dokumentima spominje oko 50 finskih državljana pod kodnim imenima. Dosad se desetak Finaca našlo pod preliminarnom istragom zbog sumnje da su radili za Stasi. Službeno je pod istragom bio samo Alpo Rusi, ugledni diplomat i stručnjak za vanjsku politiku. Rusi je sada povjesničar i gostujući profesor na Sveučilištu Vytautas Magnus u Litvi. Smatra da je bio žrtva politički motiviranog lova na vještice i da je sadržaj Stasijevih dosjea zataškan kako bi se zaštitio niz visokopozicioniranih osoba. On godinama vodi bitku za otvaranje dosjea.
"Sve ostale nordijske zemlje završile su svoje istrage do 2000. ili 2001.", ističe on.
Ostaje nejasno u kojoj se mjeri Stasi uspio infiltrirati u finski establišment. Berlinski arhivi Stasija ukazuju na to da je tajna služba DDR-a uglavnom bila zainteresirana za vojne i tehnološke informacije. Izvori koje su pokušavali regrutirati u državama poput Finske uglavnom su bili prilično niskog ranga, dok je KGB ulovio krupnije ribe. Ipak, tajnovitost koja obavija Stasijeve dosjee potaknula je spekulacije da su zataškani kako bi se zaštitili moćni pojedinci. U tom kontekstu vrti se čak i ime Seppoa Tiitinena, bivšeg šefa tajne službe, koji je kasnije optužen da je bio dvostruki agent KGB-a. Nagađalo se da se među imenima na popisu nalazi i finska predsjednica Tarja Halonen, zapamćena po toplim odnosima s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
I to je možda najjači argument u korist objavljivanja Stasijevih dosjea: da se sumnje konačno razriješe i nevini oslobode krivnje. Iako je više ministara za objavljivanje, vlada oklijeva narediti Supou da objavi dokumente, jer bi to značilo kršenje finske ustavne odvojenosti obavještajne agencije od izvršne vlasti. Sam Supo je protiv, tvrdeći da bi objavljivanje riskiralo narušavanje njegovog kredibiliteta i ugrožavanje privatnosti pojedinaca. Sudovi su stali na njihovu stranu.