Krajem rujna jedan od šokantnijih preokreta od početka stoljeća dogodio se u bivšoj armenskoj enklavi Nagorno Karabah, malom, brdovitom dijelu teritorija smještenom u Azerbajdžanu, kako je to priznala međunarodna zajednica. Nakon tri desetljeća napetosti i sukoba, bio je potreban samo jedan dan da Azerbajdžan osvoji spornu enklavu. Armenija se uglavnom držala po strani, nedovoljno jaka da intervenira, a uslijedio je masovni bijeg stanovništva Nagorno Karabaha - pobjeglo je oko 120.000 etničkih Armenaca u jednom od najokrutnijih primjera prisilnog raseljavanja u 21. stoljeću.
Ipak, međunarodna se pozornost ubrzo odmaknula od Južnog Kavkaza. Azerbajdžan se nije suočio s međunarodnim posljedicama za svoje postupke, što je još upečatljivije zbog mogućnosti izbijanja novog rata u toj regiji. Padom Nagorno Karabaha, kako u svojoj analizi piše Foreign Affairs, nisu riješeni svi problemi između Armenije i Azerbajdžana. Ova dva susjeda nikad nisu uspostavila diplomatske veze i između dvije zemlje ne postoje trgovinski odnosi, a njihovi građani ne mogu se slobodno posjećivati.
Obje zemlje su odgojile tri generacije građana koji drugu stranu vide kao neprijatelja. Njihove zajedničke granice krcate su tisućama vojnih položaja, a sporadični oružani sukobi oko granice samo u posljednje tri godine odnijeli su više žrtava nego borbe u samom Nagorno-Karabahu u istom razdoblju.
Mnogo toga je u igri. Nakon više od desetljeća ponovnog naoružavanja i poslova s oružjem s Izraelom, Turskom i drugim zemljama, azerbajdžanska vojska daleko je moćnija od armenske te bi mogla u roku od nekoliko sati preuzeti kontrolu nad dijelovima armenskog teritorija. Azerbajdžanske snage već su zauzele niz položaja u južnoj Armeniji.
Promatrači strahuju da Azerbajdžan možda priprema još jednu ofenzivu, s ciljem osiguravanja koridora do svoje vlastite eksklave Nahičevana - regije s oko 100.000 stanovnika, koja je od Azerbajdžana odvojena komadićem armenskog teritorija. Agresivna azerbajdžanska vojna akcija s ciljem uspostave ovog koridora mogla bi dovesti do podjele Armenije, stvorivši stotine tisuća novih izbjeglica u cijelom tom procesu.
Budući da su vanjske sile, uključujući sada već bivšeg armenskog saveznika Rusiju - kojoj je Armenija otvoreno zamjerila što je, iako je članica ruskog vojnog pakta ODKB (Organizacija sporazuma o kolektivnoj obrani), nije pružala dovoljnu zaštitu, pogotovo zbog svojih problema u Ukrajini - zaokupljene sukobima u Ukrajini i na Bliskom istoku, Armenija ne može računati na vanjsku potporu.
Najbolji način da se spriječi još jedan rat je da međunarodne sile, uključujući Sjedinjene Države i njihove zapadne saveznike, izvrše pritisak na Armeniju i Azerbajdžan da se vrate za stol i hitno nastave mirovne pregovore, što se posljednji put dogodilo tijekom ljeta i više se nije dogodilo zbog odbijanja Azerbajdžana da prisustvuje novim sastancima.
Pitanja koja se tiču Nagorno-Karabaha - poput povratka njegovih bivših stanovnika - moraju se ostaviti po strani u korist rješavanja nekoliko tekućih sporova, posebice oko granica i koridora koji povezuje Azerbajdžan s Nahičevanom. Zapadne sile pokušale su izvršiti pritisak na Azerbajdžan signalizirajući da bi ga nevoljkost da se vrati pregovorima mogla stajati bilateralnih trgovinskih sporazuma i drugih planiranih projekata. Ipak, ta bi zemlja mogla jednostavno odlučiti da je bojno polje ponovno bolja opcija od pregovaračkog stola po pitanju njezinih rastućih ambicija.
Damoklov mač nad armenskom glavom
Deseci tisuća raseljenih proveli su posljednja dva mjeseca u potrazi za novim domovima u Armeniji. Rijetki od tih izbjeglica vjeruju da je rat gotov - gotovi svi strahuju od izbijanja novog rata.
Armenija ima sve razloge za zabrinutost. Novi sukob oko južnog dijela zemlje bi u vojnom smislu bio vrlo sličan nedavnoj operaciji u Nagorno - Karabahu, ali u većim razmjerima i s dodatnim značajem da se dogodi na, za razliku od Nagorno Karabaha - neosporno suverenom teritoriju druge države. Trebalo bi samo nekoliko sati da azerbajdžanske snage zauzmu veliki dio kritične infrastrukture Armenije, posebno u južnim regijama zemlje, što bi dovelo do velikog raseljavanja civila. Armenija možda ne bi imala drugog izbora nego predati se i prihvatiti sve uvjete koje predloži Azerbajdžan.
Jedno područje gdje je Armenija posebno ranjiva je kod Jermuka, nekoć popularnog planinskog lječilišta. U rujnu 2022. Azerbajdžan je izveo upade duž 200-tinjak kilometara svoje granice s Armenijom, ostavljajući svoje snage duboko u susjednoj zemlji, pa i u blizini Jermuka. Tamo su azerbajdžanske snage učvrstile svoje položaje na planinama koje gledaju na nenaseljeni klanac kroz koji prolazi cesta do azerbajdžanske eksklave Nahičevan.
Vojni stručnjaci kažu da bi azerbajdžanskim snagama vjerojatno trebala samo dva dana da pređu klanac, što je pothvat koji bi mogao odvojiti južnu regiju Armenije, poznatu kao Sjunik, od ostatka zemlje.
Armenija strahuje od ovog ‘Damoklovog mača‘ koji joj visi nad glavom. Otkako su se prošle godine rasplamsale borbe, Armenija je pozivala na povlačenje azerbajdžanskih snaga sa svog teritorija i iznijela konkretne prijedloge za ograničavanje naoružanja i povećanje fizičkog razdvajanja između oružanih snaga stacioniranih duž granice. Armenija je inzistirala na tome da bi te mjere spriječile sve vrste manjih okršaja koji bi brzo mogli eskalirati u pravi rat.
No, Azerbajdžan, u poziciji goleme relativne snage, nije pristao na takve to. Više od dvije godine dvije su zemlje pokušavale razgovarati o demarkaciji zajedničke granice, kako bilateralno tako i uz posredovanje zapadnih dužnosnika. Dogovor o obliku granice bi teoretski mogao izazvati povlačenje azerbajdžanskih snaga s armenskog teritorija.
Ipak, ovaj proces, koji je u tijeku, slabo obećava uspjeh. Krajem studenog, armenski i azerbajdžanski visoki dužnosnici ponovno su se sastali na zajedničkoj granici. Razgovarali su samo o dnevnom redu i formatu potencijalnih budućih razgovora, ali ne i o samoj biti problema.
Koridor razdora
Neobična geografija Južnog Kavkaza dodatno potiče ove napetosti. Azerbajdžanska eksklava Nahičevan odvojena je od Azerbajdžana uskim pojasom južne Armenije. Azerbajdžan je dugo zahtijevao stvaranje posebne rute kroz ovaj teritorij kako bi povezao zemlju sa svojom eksklavom. Zagovaraju koridor, koji nazivaju Zangezurskim koridorom, koji bi prolazio kroz armenski teritorij blizu granice s Iranom.
U konačnici, taj bi koridor također Azerbajdžanu omogućio bolji pristup Turskoj, koja graniči s Nahičevanom. Predložena ruta prolazila bi kroz oko 40 kilometara armenskog teritorija. U završnom članku sporazuma o prekidu vatre uz rusko posredovanje iz 2020. godine, Armenija, Azerbajdžan i Rusija obvezale su se uspostaviti posebne kontrole duž ove rute koje bi provodili ruski graničari.
Armenija je sada voljna dopustiti nesmetano kretanje azerbajdžanskom teretu i građanima, ali još uvijek nije spremna prepustiti potpunu kontrolu koridora prema Rusiji. S druge strane, Azerbajdžan tvrdi da je voljan razgovarati o sudjelovanju Armenije po pitanju putovnica i carinskih kontrola, ali i dalje inzistira na posebnoj sigurnosnoj zaštiti koju je, po njegovom mišljenju, dosad nudila samo Rusija.
Otkako je dogovor prvi put postignut, i domaći i strani diplomati ovu su temu smatrali dohvatljivim ciljem jer su zaraćene zemlje imale interes da se sporazum ostvari. Azerbajdžan traži dodatni put preko Nahičevana do Turske. To bi pomoglo u usmjeravanju gospodarske potpore koja bi se mogla upotrijebiti za obnovu regija u blizini Nagorno Karabaha, koje su uništene tijekom tri desetljeća armenske kontrole.
Armeniji koridor, pak, može pomoći u okončanju onoga što smatra blokadom od strane Azerbajdžana i Turske, koje su obje zbog sukoba držale svoje granice s Armenijom zatvorenim. Rusija i Turska također imaju interes u konceptu. Moskva želi dodatnu kopnenu rutu do Turske, glavnog trgovinskog partnera i zemlje koja se nije pridružila zapadnim sankcijama zbog ruskog rata u Ukrajini. A u govoru na Općoj skupštini UN-a u rujnu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozvao je na otvaranje ovog koridora, koji bi u teoriji Turskoj osigurao dodatnu trgovinsku vezu sa središnjom Azijom, a potom i Kinom.
U posljednje tri godine i Rusija i Zapad pokušavaju proaktivno posredovati u razgovorima između Armenije i Azerbajdžana kako bi se postigao dogovor u vezi s koridorom. Strane su smislile pametna rješenja za ugovaranje zajedničkih kotrola prelazaka i carinskih kontrola, a Europska unija je čak ponudila ulaganje u izgradnju nove željezničke pruge koja bi prolazila kroz armenski dio trase.
Međutim, Azerbajdžan je i dalje zabrinut oko toga tko bi, ako ne Rusija, jamčio sigurnost koridora. Nakon što Rusija nije uspjela spriječiti azerbajdžanske napade u rujnu, Armenija ne vjeruje Rusiji i ne želi da ona bude uključena u funkcioniranje koridora. Umjesto toga, Armenija sada promovira projekt koji naziva "Raskrižje mira", a koji obećava mirniju i prosperitetniju regiju ako Azerbajdžan odustane od preostalih zahtjeva i pristane otvoriti svoje granice s Armenijom.
Ako se i to ostavi postrani, dogovor oko koridora mogao bi biti nadohvat ruke jer se čini da su mnoga tehnička pitanja uglavnom riješena. No, da bi se doista postigao napredak, obje zemlje moraju nastaviti razgovore. U suprotnom, spor će se odužiti, produbljujući frustracije u Azerbajdžanu, kao i u Rusiji i Turskoj, te potencijalno doprinijeti dodatnim napetostima pa čak i novom ratu.
Za diplomatsku suradnju sa Zapadom zainteresirana i Rusija
Ako se Armenija i Azerbajdžan ne vrate za pregovarački stol, rat je sve vjerojatniji. Tijekom više od 30 godina sukoba, ove su dvije zemlje mnogo puta bile blizu sklapanja dogovora. Nisu uspjeli u svakoj prilici, što je dovelo do veće militarizacije regije, povećanih napetosti, novih ratova i sve ograničenijih izgleda za mir i razvoj. U nedostatku diplomatskog rješenja za preostala pitanja koja se odnose na demarkaciju granice i koridor, novi bi rat mogao podijeliti Armeniju.
No, ponovno pokretanje razgovora neće biti lako. Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev već je preskočio dva planirana sastanka s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom koje je u listopadu organizirala EU. Sjedinjene Države nedavno su izvršile pritisak na Azerbajdžan da se vrati za pregovarački stol, izravnije se angažirajući s azerbajdžanskim čelnicima i također signalizirajući da bi odbijanje Azerbajdžana da se vrati pregovorima moglo imati cijenu koju su se zapadne države ranije suzdržavale nametnuti, što uključuje pauziranje projekata bilateralne suradnje ili čak zabranu putovanja nekim azerbajdžanskim dužnosnicima.
Do sada ovaj pristup nije dao rezultate. Krajem studenog, američki državni tajnik Antony Blinken morao je nazvati Alijeva kako bi njegova zemlja pristala na posjete američkih izaslanici regiji. Istodobno, azerbajdžanski dužnosnici zalagali su se za razgovore s drugačijim formatom i dnevnim redom isključivo pod svojim uvjetima.
Čak i uz više nego narušene odnose Zapada s Rusijom zbog rata u Ukrajini, ruski dužnosnici pristali su ponovno otvoriti komunikacijske kanale koji se odnose na Južni Kavkaz malo prije rujanskog rata u Nagorno Karabahu, sastajući se sa zapadnim kolegama nekoliko puta. Ovi kanali neće bitno promijeniti ruski konfrontacijski stav prema Zapadu, ali bi mogli, u najmanju ruku, promicati bolje međusobno razumijevanje i stvoriti neke mogućnosti za upravljanje rizicima. Zapadni dužnosnici, navodi Foreign Affairs, trebali bi raditi na tome da ti kanali ostanu otvoreni.
Unatoč neuspjehu da spriječe nedavni rat u Nagorno Karabahu, Sjedinjene Države i EU još uvijek su jedine sile koje su voljne i sposobne pogurati pregovore naprijed. Njihova spremnost da nastave s ‘shuttle diplomacijom‘ između Armenije i Azerbajdžana je svakako od pomoći, a Zapad bi trebao nastaviti pokušavati vratiti Azerbajdžan za pregovarački stol.
Izgledi za uspjeh u procesu pod vodstvom Zapada možda sada izgledaju mali, ali ako Azerbajdžan ne uvidi nikakav razlog da se vrati za stol, možda će umjesto toga nastojati provesti svoje interese na bojnom polju.