Nedjelja, 3. svibnja: „Dobro sam spavao, probudio sam se, smijao se, ustao i čitao sam svoju knjigu do 25. stranice. Moj djed je mrtav, ja imam ranu na leđima, koža mi je otišla, moja sestra ima ozljede na glavi, a mama nema više mesa na ruci i ima rupu u nozi."
Ponedjeljak, 4. svibnja: „Baka je išla donijeti vode i vratila se. Uostalom, ja uskoro imam rođendan. Meni je osam godina, mojoj sestri 15, mojoj mami 38 i ona treba zavoj. Moja dva psa su poginula. Isto kao i moja baka Halja i moj najdraži grad Mariupolj."
To je osmogodišnji Jehor zapisao u svom dnevniku za vrijeme ruske opsade Mariupolja, prenosi Deutsche Welle.
Tjednima pod stalnom paljbom
Jehorove zapise je spasio njegov rođak, fotograf Jevgenij Sosnovski. On je sa svojom suprugom Svitlanom živio u stanu u jednoj višekatnici u središtu ukrajinskoga lučkoga grada Mariupolja. „Imao sam normalan život, udoban život", pripovijeda ovaj 60-godišnjak. „Imao sam stan, imao sam posao, imao sam hobije."
A onda je Rusija 24. veljače 2022. u Mariupolj donijela rat, a time je poremetila i život Sosnovskog. Stanovnici toga grada su tjednima živjeli pod stalnom paljbom ruske vojske. Nije bilo struje ni vode ni plina. Ljudi su se nekako snalazili da bi osigurali ono najnužnije. Mjesecima je Rusija opsjedala taj grad. U napadima ili od posljedica bolesti ili ozljeda su poginule tisuće civila.
Pojedinosti i dalje nepoznate
Što se događalo za vrijeme višemjesečne opsade i kako izgleda život Ukrajinki i Ukrajinaca nakon aneksije Mariupolja, koja je suprotna međunarodnom pravu, teško je reći. Otkako je Mariupolj pod ruskim nadzorom ukrajinske vlasti i međunarodni istražitelji nemaju pristup tom gradu.
Ukrajinska nevladina organizacija Truth Hounds je skupa s organizacijama Human Rights Watch i SITU Research mukotrpno skupljala dokaze o brutalnim ruskim postupcima. Ispitivala je stanovnike, prikupila i analizirala stotine fotografija, videa i satelitskih snimaka. Njezin izvještaj je stravičan.
Najmanje 8.000 ljudi je poginulo u ruskim napadima na Mariupolj. Taj broj je, međutim, vjerojatno puno veći jer je u nekim grobovima zakopano više osoba, a neke grobnice možda još nisu identificirane. Ukrajina tvrdi da su ubijeni deseci tisuća ljudi, ali ne može navesti točne brojke.
Izvještaj o razaranju
Jedna od istražiteljica organizacije Truth Hounds je pravnica Marina Slobodjanjuk. Ona je vodila istraživanje i već godinama progoni ratne zločine. „Nije bilo prvi put da sam čula za bombardiranje", kaže ona. „Ali za tolike razmjere razaranja i ciljane napade na civile nisam čula nikad u životu. Takvo što nisam susrela u životu." Marina Slobodjanjuk se nada da će zahvaljujući njezinim dokazima jednoga dana odgovorni za te strahote završiti na Međunarodnom sudu. Svi dokazi su tu, netko bi ih samo morao skupiti, kaže ona, dodajući da je zato ovaj izvještaj tako važan.
U zajedničkom izvještaju tih organizacija detaljno su dokumentirani brojni „ruski napadi koji su očito suprotni međunarodnom pravu". Među njima su i ruski napadi na dvije bolnice, na znamenito gradsko kazalište, na skladište hrane, na mjesto na kojem se dijelila humanitarna pomoć, na jedan supermarket te na stambenu zgradu koja je služila kao smještaj za nuždu.
Uništene gotovo sve stambene zgrade, škole, bolnice
U izvještaju se dalje kaže: „Ni u jednom od ovih slučajeva nismo pronašli dokaze da je u tim napadnutim zgradama ili u njihovoj blizini bila ukrajinska vojska, zbog čega su ti napadi proizvoljni i time protuzakoniti. Ili ako smo našli ograničenu vojnu nazočnost, onda je napad bio nerazmjeran i time vjerojatno protuzakonit."
U zajedničkom izvještaju je tim organizacijama uspjelo pokazati „kako je Rusija ljudima onemogućila život u gradu", kaže Slobodjanjuk. Nisu to bili samo napadi sami po sebi, nego je Rusija napadala civile „svim zamislivim oružjem".
Izvještaj dokumentira da je do kraja opsade sredinom svibnja 2022. u Mariupolju bilo uništeno 93 posto svih stambenih višekatnica u središtu grada. Da je bilo uništeno svih 19 medicinskih ustanova. A i 86 od 89 škola, koje su ove organizacije mogle identificirati u Mariupolju, bilo je također uništeno.
Sjećanja na djetinjstvo u ratu
Jevgenij Sosnovski je preživio napade. Pritom mu je pomogao prije svega njegov posao fotografa, kaže on. Ako svi umru, trebalo bi od njih nešto ostati, mislio je on. I počeo dokumentirati život pod ruskom paljbom i opsadom.
Te slike pričaju priče ljudi u strahovitoj svakodnevici tijekom brutalne agresije. Tu je i priča o njegovom pranećaku Jehoru. „Ne znam gdje sam našao tu bilježnicu", kaže Sosnovski. „Možda ju je netko izgubio."
"Dao sam ju djetetu, Jehoru, kad smo bili u podrumu", priča on. „Kako bi on mogao tu nešto crtati, da se dijete ima čime zabaviti i odvratiti pozornost od svega što se događa oko njega." Ali Jehor nije crtao. To su odrasli primijetili tek kasnije. Jehor počinje pisati dnevnik. Ono što je on zapisao ponovo je rasplakalo njegovog rođaka. To su sjećanja na djetinjstvo u ratu.
Sosnovski je uz Jehorovo dopuštenje fotografirao njegov dnevnik i objavljivao slike na Facebooku. Kad su morali bježati, sve što je mogao ponijeti bili su memorijski diskovi s njegovim fotografijama. „To se za mene pokazalo kao najveća vrijednost", kaže Sosnovski. Svi drugi predmeti će moći biti ponovo napravljeni, ali fotografije ne. Otisnute fotografije na papiru su izgorjele, ali nisu ove sačuvane na memorijskim diskovima.
One pričaju priču o njegovom voljenom gradu Mariupolju, s njegovim ukrajinskim stanovnicama i stanovnicima. Priče prije početka agresorskog rata. I priče za vrijeme agresorskog rata, piše Deutsche Welle.