Turska je upozorila Grčku da će odgovoriti na svaki napad na istraživački brod Oruç Reis u istočnom Sredozemlju, dok se tenzije između Atene i Ankare približavaju točki usijanja.
U sukob Grčke i Turske oko plinskih nalazišta uključila se i Francuska, jedina europska zemlja koja je reagirala u ovom sporu. Ostatak Europske unije, pak, drži oči zatvorene, kao da ju se ti događaji ne tiču.
Kad je u srpnju Turska najavila da će poslati svoj istraživački brod u Sredozemno more, u blizini grčkog otoka Kastellorizo, gotovo je došlo do oružanog sukoba. Grčka je bila u punoj borbenoj pripravnosti, a Turska je tvrdila kako ima pravo na bušenja u potrazi za naftom i plinom. Njemački mediji pisali su kako je telefonski poziv kancelarke Angele Merkel spriječio rat u posljednjoj minuti.
Povučena linija
No, brod Oruç Reis u međuvremenu je krenuo u potragu za energentima u pratnji dva turska ratna broda u područje između Cipra i Krete. Grčka je rasporedila svoje ratne brodove na to područje, a onda je svoja dva ratna broda i dva borbena zrakoplova poslala i Francuska. Ankara je reagirala, optuživši Francusku da se ponaša kao “nasilnik”, iako je ona ta koja silom i provokacijama pokušava dobiti pravo na grčke otoke.
Ministri vanjskih poslova EU održali su u petak izvanredni sastanak o događajima u istočnom Sredozemlju, na kojem nije došlo do jedinstvenog dogovora. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan navijestio je da će Ankara pristati na “omekšavanje” pozicije, ali istodobno zaprijetio da će oštro reagirati na svako “uznemiravanje”. Atena je od svojih partnera u Uniji zatražila podršku i nametanje sankcije Turskoj.
Grčko-turski odnosi drastično su se pogoršali u posljednjih nekoliko mjeseci.
Turski vojnici početkom godine navodno su zaposjeli otočić na rijeci Marici, koja je prirodna granica između Turske i Grčke, zbog sporne nove granične ograde. Onda je Turska nakon 86 godina pretvorila Aja Sofiju iz muzeja u džamiju i razbjesnila Atenu. Sporovi su to koji su dosad završavali svađom i “ratom riječima”.
No ono što je indikativno u ovom, posljednjem sporu između dvaju povijesnih suparnika, analizira sigurnosni ekspert za Al Jazeeru Chronis Kapalidis, jest to što uključuje ratne brodove u vrlo malom geografskom području, što ostavlja vrlo mjesta diplomatskim razgovorima.
Trenutačni odnosi između Grčke i Turske na najnižoj su točki u posljednja dva desetljeća. Tenzije su počeleu studenom prošle godine, kad su Libija i Turska sklopile pomorski sporazum o uspostavi ekskluzivne gospodarske zone, od turske južne obale do sjeveroistočne obale Libije. Egipat je proglasio sporazum ilegalnim, a Grčka je rekla da se radi o apsurdnom dogovoru, jer u obzir nije uzet grčki otok Kreta, koji se nalazi na sredini puta između te dvije zemlje.
Reagiranja
Kad su u kolovozu Grčka i Egipat potpisali sporazum o pomorskoj granici i definirali ekonomsku zonu za pravo na trgovanje naftom i plinom, to je bio direktan odgovor na libijsko-turski dogovor. Osim toga, prije mjesec dana finaliziran je i dogovor između Grčke, Cipra i Izraela o zajedničkom iskorištavanju bogatog nalazišta plina u vodama oko Cipra. U sklopu tog dogovora, opskrba energijom ići će u Europu plinovodom dugačkim 2000 kilometara u istočnom Sredozemlju.
Turska, koja je oduvijek smatrala kako bi prirodni resursi Cipra trebali biti dijeljeni, krenula je u pojačano bušenje zapadno od Cipra. Želeći osporiti sporazum Grčke, Izraela i Cipra, šalje Oruç Reis kako bi provodio “istraživačke aktivnosti” i poručuju kako će braniti svoje pravo na sjeverni Cipar, područje koje je Turska okupirala 1974. godine, i do danas ostala jedina zemlja koja ga priznaje kao turski teritorij.
Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, poznat po tvitovima u kojima Europljane naziva “razmaženom, rasističkom djecom koja trebaju znati gdje im je mjesto”, prošli vikend otputovao je u Bejrut kako bi pokazao Libanonu da Ankara stoji uz njih dok proživljavaju teške trenutke nakon eksplozije koja je odnijela gotovo 200 života.
I francuski predsjednik Emmanuel Macron bio je u posjetu Bejrutu, čime je još jednom pokazao da je iznimka među europskim čelnicima koji Erdogana u najvećoj mjeri ignoriraju. Iako se Ankara strategijom “krize mjeseca”, u kojoj svaki mjesec izazivaju novi spor, i izjavama kako Turska ne priznaje Pariški ugovor o miru iz 1947. godine kojim je Italija prepustila Rodos i Dodekanez Grčkoj, ponaša kao nasilnik koji napada slabije, dok oni jači od nje ne čine ništa kad je to u pitanju.
Jedan od razloga zašto Europa ne reagira je strateška važnost Turske. Članica NATO-a i važan trgovinski partner EU, Turska profitira od toga što drži migrante na vanjskoj granici EU. Do kraja godine, Turska bi od EU trebala dobiti drugi dio od šest milijardi eura vrijednog sporazuma. Turska, koja tvrdi da je do sada potrošila 40 milijardi eura za smještaj četiri milijuna migranata iz Sirije, nada se kako financijska potpora iz Bruxellesa neće tako brzo presušiti.
Ostaje pitanje jesu li posljednji napadi Ankare još jedan pokušaj širenja u istočno Sredozemlje, ili je to skretanje pogleda javnosti s ekonomske krize i sve goreg stanja oko koronavirusa u Turskoj.