Za korumpirane političare ostanak na vlasti neodoljivo podsjeća na vožnju biciklom; dokle god se pedale okreću, koliko-toliko uspješno zadržavaju ravnotežu i kreću se prema naprijed. Međutim, u onome trenutku kada se pedale prestanu okretati, padaju - i to najčešće direktno na nos.
Ako se recentni politički potezi Benjamina Netanyahua, najdugovječnijeg premijera u povijesti Izraela, protiv kojeg država trenutno vodi čak nekoliko procesa zbog sumnje na korupciju, sagledaju iz te perspektive, imaju bitno više smisla.
- Ne slažem se s pristupom izraelskog čelnika. Smatram da čini veliku pogrešku - izjavio je početkom tjedna američki predsjednik Joe Biden u intervjuu za američku televiziju Univision, time dodatno potvrdivši da je odlučio zakoračiti prema do sada neutabanom putu uvjetovanja podrške SAD-a Izraelu.
Treba odmah naglasiti da se Biden sada nalazi u vrlo napetoj predizbornoj kampanji, s Donaldom Trumpom kao glavnim konkurentom, a da ga je podrška koju je njegova administracija proteklih šest mjeseci bezuvjetno nudila Izraelu koštala velikog dijela visoko obrazovanih mladih Amerikanaca, bez čijih će glasova teško ostati u Bijeloj kući još četiri godine.
SAD, zemlja koja je desetljećima bila glavni štit Izraela na globalnoj pozornici i pred okruglim stolom Vijeća sigurnosti UN-a, bez imalo razmišljanja ulažući veto u sve rezolucije koje njenom vodećem strateškom partneru na Bliskom istoku nisu bile po volji, (političkom) silom je prilike primorana drastično promijeniti ploču.
Zemlja kojoj već desetljećima prijete do zuba naoružani militanti, poput Hamasa, Hezbollaha i hutista (svi uz prethodni blagoslov Irana), našla se, tako, sve usamljenija na vjetrometini globalnih previranja.
Međutim, kraj rata u Gazi za Bibija bi predstavljao metaforički prestanak okretanja pedala, čega je on itekako svjestan.
Čovjek koji je sebe godinama nametao kao utjelovljenje izraelske nacionalne sigurnosti, zbog zaokupljenosti besmislenom pravosudnom reformom (u velikoj mjeri motiviranom vlastitim sudskim procesima) odgovoran je za obavještajne propuste koji su doveli do najvećeg pokolja Židova od završetka Drugog svjetskog rata.
Šest mjeseci krvavog sukoba kasnije, više od stotinu izraelskih taoca i dalje se nalazi u rukama Hamasa, a cilj koji je bio zacrtan na početku rata - totalno uništenje dotične terorističke organizacije - danas djeluje manje realan nego 7. listopada.
U pokušaju da likvidira nekoliko stotina terorista Netanyahuova je vlada ubila više od 33.000 palestinskih civila, sravnivši pritom cijeli pojas Gaze sa zemljom. To se teško može nazvati "ratnim uspjehom".
Prema anketi objavljenoj u siječnju ove godine, samo 15 posto Izraelaca Netanyahua želi vidjeti u premijerskoj fotelji i nakon što završi rat. Štoviše, istraživanje koje je nedugo nakon proveo izraelski Channel 13 tvrdi da čak 58 posto Židova nema povjerenja u njegovu procjenu u pogledu ovog rata.
Za to vrijeme mu se premijerska fotelja trese i zato što mu koalicijski partneri prijete rušenjem vlade zbog kontroverznog izuzeća od vojne službe na koje su, do sada, pravo imali ultraortodoksni Izraelci. Situacija je toliko dramatična da se, navodno, čak i među članovima vladajuće stranke Likud šaptom počeo spominjati "dan nakon Bibija".
Kada se obruč počne stezati, taktički se, kao jedino rješenje, nameće potenciranje vanjskog sukoba. Upravo se zato kriomice bombardiraju aneksi iranskih ambasada te se vojska strateški pozicionira na sjever, uz libanonsku granicu.
U trenutku proglašenja mira Netanyahu će gotovo sigurno otići u ropotarnicu izraelske političke povijesti, nakon čega bi se na njega mogao nahuškati cijeli pravosudni aparat. Tada će u Izraelu započeti nova runda prilično žustrog konflikta između dvije nepomirive vizije budućnosti zemlje, a pobjednik te borbe (prema trenutnim anketama, to bi mogao biti lider opozicije Benny Gantz) imat će herkulijanski zadatak sanacije štete koju je ovaj rat imao po pitanju izraelskog ugleda na globalnoj pozornici i strateških partnerstava o kojima u velikoj mjeri ovisi i nacionalna sigurnost te permanentno ugrožene zemlje.