Za Aleksandra Lukašenka sve se promijenilo u kolovozu 2020. godine, piše neovisni ruski portal Meduza. Nakon predsjedničkih izbora obilježenih političkim progonima, masovnim uhićenjima i izbornim prijevarama, vlasti su proglasile kako je izvojevao još jednu uvjerljivu pobjedu. Deseci tisuća Bjelorusa izašli su na ulice u znak prosvjeda, na što su vlasti odgovorile brutalnom represijom koje je eskaliralo u čistku civilnog društva. Dok su se zapadne sankcije slijevale na Bjelorusiju, Lukašenko se obratio Vladimiru Putinu za financijsku i političku podršku, koja mu je bila prijeko potrebna da ostane na vlasti. Međutim, taj dogovor imao je svoju cijenu.
Međunarodno izoliran i bez legitimiteta, Lukašenko se povezao s Kremljom i krenuo s jačanjem rusko-bjeloruske zajednice. U veljači 2022. Moskva je iskoristila bjeloruski teritorij kao lansirnu rampu za invaziju na Ukrajinu. Osam mjeseci kasnije, Lukašenko još uvijek pokušava izbjeći izravno uplitanje u ruski rat - i to nauštrb suvereniteta Bjelorusije.
“Republika Bjelorusija bila je i ostaje naš lojalan saveznik i pouzdan partner”, rekao je ruski ministar obrane Sergej Šojgu na zajedničkom sastanku upravnog odbora ruskog i bjeloruskog ministarstva obrane početkom studenog.
Čitajući s komada papira, Šojgu je osudio povećanu prisutnost NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi (op.a. kao izravan rezultat aktualnog rata Rusije protiv Ukrajine), oslikavajući to kao neposrednu prijetnju. "Naši saveznici također će biti napadnuti, posebno bratska Republika Bjelorusija. U ovim uvjetima, Ministarstvo obrane smatra osiguranje vojne sigurnosti državne Unije prioritetnom zadaćom", kazao je.
Nitko ne želi Bjeloruse u ratu
Dva i pol tjedna ranije, tisuće ruskih vojnika počeli su pristizati u Bjelorusiju kako bi formirali nove združene snage. Bjelorusko-ruska vojna skupina, koja je prije postojala samo na papiru, navodno je trebala braniti državnu zajednicu kojoj dvije zemlje formalno pripadaju. (Prema zajedničkoj vojnoj doktrini saveza, napad na jednu članicu smatra se napadom na cijelu državnu Uniju)
Raspoređivanje je potaknulo strahove da bi Moskva i Minsk mogli planirati novi napad na Ukrajinu sa sjevera. Izjave Aleksandra Lukašenka nisu nimalo ublažile zabrinutost; optužio je Ukrajinu da "planira udare" na Bjelorusiju, dodajući: "Ako želite mir, morate se pripremiti za rat." Ubrzo nakon toga, bjeloruski mediji izvijestili su da je Minsk započeo "tajnu mobilizaciju" (nešto što je Lukašenko kasnije demantirao).
U međuvremenu, vojni analitičari tvrde da ruske i bjeloruske trupe vjerojatno ipak neće pokrenuti takav napad. Lukašenkov režim dosad je igrao sporednu ulogu u ruskom ratu protiv Ukrajine, dopuštajući ruskim snagama da koriste Bjelorusiju kao uporište, ali nije slao bjeloruske trupe preko granice.
Po svemu sudeći, Lukašenko bi želio zadržati ovaj status quo. Ali konačna odluka o tome hoće li bjeloruske snage izvršiti invaziju na Ukrajinu vjerojatno će biti na Vladimiru Putinu, rekli su stručnjaci za Meduzu.
"Ako Putin odluči da želi bjeloruske trupe uključiti u rat, mislim da Lukašenko neće moći reći ne. No u ovom trenutku to im ne bi donijelo neku posebnu korist", rekla je analitičarka Katia Glod, nerezidentna suradnica Centra za analizu europske politike (CEPA).
Prema Glod, uvlačenje Bjelorusije u rat zapravo bi Putinu stvorilo mnoge probleme, a vojne bi koristi vjerojatno bile zanemarive. Bjeloruske oružane snage, koje trenutno imaju manje od 50.000 aktivnog osoblja i 290.000 rezervista, nemaju borbenog iskustva i imaju samo nekolicinu visoko obučenih vojnika. Pišući na Twitteru, obrambeni analitičar Konrad Muzyka iz Rochan Consultinga opisao je bjeloruske oružane snage kao "relativno slabe".
Tu su i politički rizici mobilizacije za rat. “Lukašenko je zabrinut. On razumije da ako bude uvučen u rat te dođe do žrtava, to će imati negativan učinak na njegov legitimitet i način na koji ga ljudi doživljavaju — čak i njegovo osnovno biračko tijelo,” rekla je politička analitičarka Katsiarjna Šmatsina za Meduzu.
Lukašenko visi o niti
Legitimnost autoritarnog vođe visi o niti od 2020., kada su, kako je gore navedeno, očito namješteni predsjednički izbori potaknuli prosvjede protiv režima diljem Bjelorusije. Lukašenkove snage sigurnosti nasilno su suzbile val prosvjeda, provodeći tisuće proizvoljnih uhićenja i mučeći stotine zatočenika. Usred nemira, Lukašenko je otputovao u Moskvu, gdje je dobio političku i financijsku potporu od Putina, i obećao jačanje veza s Rusijom. “Lukašenko ne bi preživio da nije bilo Putinove podrške. A cijena koju je platio bila je lojalnost”, dodala je Šmatsina.
Sada, mogućnost izravnog uključivanja u rat dovodi Lukašenka u opasnost da izgubi i ono malo domaće podrške koja mu je preostala. Istraživanja javnog mnijenja Chatham Housea pokazuju da 30 posto Bjelorusa podržava "specijalnu vojnu operaciju", ali samo tri posto njih misli da bi se njihova zemlja trebala pridružiti ratu na strani Rusije. Štoviše, samo svaki peti vjeruje da bi bjelorusko vojno osoblje pristalo aktivno sudjelovati u ratu protiv Ukrajine. Jednak udio misli da bi se bjeloruski vojnici "odbili boriti se ili slijediti naredbe i položili oružje".
Bjelkoruska oporbena čelnica u egzilu Svetlana Tihanovskaja, koja se natjecala protiv Lukašenka na izborima 2020., također je ustvrdila da ni on ni rusko zapovjedništvo nisu uvjereni da će bjeloruski vojnici slijediti zapovijedi za invaziju na Ukrajinu.
Tatsiana Kulakevič, asistentica profesora nastave na Sveučilištu South Florida, izrazila je slična stajališta. Pišući za The Monkey Cage sredinom rujna, tvrdila je da mnogi ročnici koji čine bjelorusku vojsku "dijele nezadovoljstvo javnosti Lukašenkovim režimom", dok su bjeloruske snage za specijalne operacije potrebne kod kuće za odvraćanje narodnih nemira. “Lukašenko si ne može priuštiti da se odrekne ovih trupa jer one osiguravaju njegovu kontrolu na vlasti”, rekla je.
U međuvremenu, oko 1500 bjeloruskih državljana navodno se bori na ukrajinskoj strani. Pukovnija Kastuś Kalinoŭski, nazvana po bjeloruskom revolucionaru koji je vodio ustanak protiv Ruskog Carstva u 19. stoljeću, najistaknutija je snaga među njima. Njegova deklarirana misija je "oslobađanje Bjelorusije kroz oslobađanje Ukrajine". Glod je sugerirao da ovi bjeloruski dobrovoljci možda kod Lukašenka izazivaju istinski strah od napada iz Ukrajine.
"Činjenica da Rusija i dalje trpi poraze u Ukrajini vjerojatno pogoršava Lukašenkovu paranoju. Vidio je da se Putin ne snalazi dobro na bojnom terenu. Mislim da on sada shvaća kako bi Rusija mogla izgubiti rat", vjeruje Kulakevič.
Nastavlja se erozija suvereniteta
Prema Lukašenkovoj najavi, Regionalna grupacija snaga Savezne države Rusije i Bjelurusije (naddržavni entitet koji se sastoji od Rusije i Bjelorusije, osnovan 1996. godine) sastojat će se uglavnom od bjeloruskih trupa. Bjelorusko ministarstvo obrane kasnije je priopćilo da Rusija uključila nešto manje od 9000 ljudi.
Trenutačno ima malo naznaka da ova vojna formacija priprema neposredni napad na Ukrajinu, ali će Kijev vjerojatno držati u stanju pripravnosti. Ruske snage, podsjetila je Glod, nastavile su s napadima projektilima i bespilotnim letjelicama iz Bjelorusije - a bjeloruski instruktori navodno obučavaju moskovske nove regrute. "Sve su te stvari potencijalno opasnije od samog slanja trupa", rekla je.
Štoviše, aktiviranje Regionalne grupacije snaga ne sluti ništa dobro za Bjelorusiju. Prema političkom analitičaru Artyomu Shraibmanu, raspoređivanje ukazuje na kontinuiranu eroziju bjeloruskog suvereniteta — "proces koji je započeo 2020. i ubrzao se 2022.".
“Ono što je bilo na papiru postaje stvarnost. Ali u isto vrijeme, ovo što postaje stvarnost pokazatelj je da Lukašenko prepušta više suvereniteta Rusiji”, složila se Glod.
Doista, Lukašenkova Bjelorusija grabi prema još dubljoj gospodarskoj, političkoj i vojnoj integraciji s Rusijom, u okviru Unije. Sporazum, potpisan 1999., ali nikada u potpunosti proveden, bio je predmet povremenih razgovora desetljećima. No pregovori su značajno napredovali nakon što je Putin podržao Lukašenka tijekom oporbenih prosvjeda u Bjelorusiji 2020.
U studenom 2021. Putin i Lukašenko potpisali su paket od 28 "sindikalnih programa" o nizu ekonomskih i regulatornih pitanja te odobrili ažuriranu vojnu doktrinu. Navodno su Moskva i Minsk ove godine realizirali gotovo polovicu tih “programa”. I nije samo aktiviranje Regionalne grupacije snaga ono što diže uzbunu. Sporazum o poreznoj harmonizaciji postignut u rujnu također je izazvao kritike. “Ono što bjeloruski ekonomisti kažu da ovo u biti jest je prodaja poreznog suvereniteta za sitne pare“ rekla je Šmatsina za Meduzu.
Iako se Lukašenko u prošlosti opirao potpunoj integraciji, povećano političko i ekonomsko oslanjanje na Rusiju znači da je njegova sposobnost da to učini sada znatno smanjena.
Putin je dosljedno birao eskalaciju i čini se da sve više očajnički želi konsolidirati ruske dobitke (kao što je prikazano moskovskom proglašenom aneksijom djelomično okupiranih ukrajinskih regija). U tom kontekstu, malo je razloga vjerovati da će Kremlj popustiti čvrsti stisak nad Bjelorusijom - čak i ako rat drastično oslabi Rusiju, piše Meduza.
"Ne slažem se s onim optimistima koji kažu da bi pobjeda Ukrajine značila oslobađanje Bjelorusije. Jednom kada Bjelorusija postane adut u pregovorima Ukrajine i Zapada s Rusijom, stvari bi za sve mogle postati puno sumornije ”zaključila je Šmatsina.