Utorak 6. veljače ujedno je 713. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Kako smo rekli, tamošnje vrijeme je zatoplilo, padaline su prešle u kišu, a slično će vrijeme potrajati i ostatak ovoga tjedna. Usprkos nekoliko dana uzastopnih ruskih napada na energetsku infrastrukturu – posebno onu u regiji Dnjepropetrovsk gdje se kamikaza-dronovima oštetilo i termoelektranu te mrežu kod Krivog Riha – takvo je vrijeme umanjilo nacionalnu potrošnju struje u Ukrajini. Ne samo da se time lakše podnijelo redukcije zbog popravaka, nego su se pojavili i povremeni viškovi električne energije koje se ujednačilo izvozom u Europsku uniju.
Konkretno, u petak 2. veljače 1.600 MWh izvezlo se u Poljsku, te oko 800 MWh u Moldovu, da bi u nekim drugim trenucima za balansiranje sustava bio potreban i povremeni uvoz. Uglavnom, do ponedjeljka 5. veljače glavni popravci su bili obavljeni, a stanje je uglavnom balansirano u suradnji s Poljskom, koja je u ponedjeljak popodne interventno prihvatila još 300 MWh struje. Ipak, lijepo vrijeme je ovoga tjedna dovelo i do postupnog intenziviranja kopnenih borbi, gdje se iz dana u dan bilježe sve brojniji te intenzivniji okršaji.
Stanje na terenu
Iako se zadnjih dana stvarno ne može govoriti o zatišju u Ukrajini, a borbe su bilježene uzduž ukupne bojišnice, ipak treba spomenuti kako se stanje nije mnogo mijenjalo na sjeveru Donbasa. Ondje su nastavljene borbe na prilazima Sinkivke (oko 6 km sjeveroistočno od Kupjanska), baš kao i na oko 18 km jugoistočno od Kupjanska. To je područje nedavnog ruskog prodora – koji je nakon osvajanja sela Krohmalne krajem siječnja, u subotu 3. veljače nastavio objavom i o osvajanju Tabaivke, minijaturnog naselja na zapad od ceste P-07 oko koje se ratuje. Pomak agresora se tu već neko vrijeme naziralo, a on nije bio velik – te se sada pojačano ratuje na nizu zaselaka oko Tabaivke i ceste koja ide sjeverno prema ukrajinskom uporištu Kotljarivka, te sjeverozapadno prema pruzi te zaseoku Stepova Novoselivka sjeverno od pruge.
Ovaj dio bojišta je u subotu 3. veljače posjetio zapovjednik ukrajinskih Kopnenih snaga, general Oleksandr Sirski, a izgleda da su pridodana i pojačanja. Za razliku od svega toga, oko 60 km južnije kod okupiranog grada Kremina, usprkos žestokim borbama, nije bilo bitnijih pomaka bojišnice na prilazima ukrajinskoj liniji Nevske-Terni-Jampolivka-Torske. Dapače, usprkos manjim kolebanjima bojišnice zapadno od Kremine, ondje se bilježilo i ukrajinske napade u području Serebrjanskih šuma. Uglavnom, na čitavom ovom potezu može se govoriti o intenziviranom korištenju bespilotnih letjelica i topništva (trećinu više granatiranja nego krajem 2023. godine, do 800 granata dnevno po pojedinim odsjecima bojišta), uz pojačano korištenje i oklopne tehnike.
Južno od rijeke Siverski Donjec nastavio se niz ruskih pritisaka na ukrajinske linije (Belogorivka, Verhnokamjanske) – ali ni ondje nije bilo pomaka, čak ni u okolici nedavno osvojenog zaseoka Vesele. Iako su Ukrajinci izgubili tih nekoliko kuća, oni su zadržali položaje na sjevernijim visovima s kojih ipak kontroliraju prostor i prilaze u selo izgubljeno oko 18. siječnja ove godine. Usprkos žestokim borbama i zapadno od Bahmuta – gdje agresori nastoje osvojiti selo Bogdanivku te onda produžiti prema Časiv Jaru, koji je često pod napadima, a još udomljava oko 800 civila (predratna populacija oko 12.000 ljudi). Ipak, zadnjih se dana ni tamo nisu bilježile bitnije promjene bojišnice, baš kao ni jugozapadno od osvojenog grada Bahmuta (Ivanivka) te južno (Klišćivka, gdje ukrajinski izvori posebno ističu određeno lelujanje fronte).
Ipak, glavna borbena zona čitave bojišnice opet je bila oko ukrajinskog uporišta Avdiivka, koje se postupno nalazi pod sve intenzivnijim pritiskom agresora. Dok su zadnjih dana bile obnovljene borbe sjeverozapadno od grada (od tamošnje koksare, pa uz prugu do ukrajinskih uporišta Novobahmutivka i Novokalinove), a bilježilo se i ustrajan pritisak agresora južno od grada (potez obrambenih položaja Severne-Tonenke, i onda Pervomajske-Nevelske) – ipak je glavnina borbenih događanja bila koncentrirana prema samom gradskom prostoru Avdiivke. Kao prvo, nakon osvajanja naselja vikendica sjeverozapadno od jezera na sjevernim rubovima grada – ondje su agresori krenuli širiti prostor pod svojom kontrolom. Konkretno, ne bi li izbjegli okruženje, branitelji su se izgleda povukli s preostalih otvorenih prostora sjeverno od spomenutog jezera – čije obale sada neposredno zatvaraju prilaz neprijatelju u naselja na sjeveru grada.
Pri tome, izgleda da se danas posebno žestoke borbe vode zapadno od spomenutog jezera, gdje ruske snage iz već spomenutih nedavno osvojenih naselja nastoje napredovati kroz urbani prostor obiteljskih kuća dalje prema zapadu ne bi li upadom u industrijsku zonu s juga odsjekli veliku ukrajinsku utvrdu u kompleksu koksare od ostatka Avdiivke na jugoistok. Osim toga, nastavile su se i žestoke borbe na krajnjem jugoistoku čitavog grada, u dijelu zvanom „stara Avdiivka“, gdje se prije desetak dana uspjelo upasti iza braniteljskih linija korištenjem prigodno raščišćenih odvodnih cjevovoda. Dok neki izvori spominju nastavak tamošnjih ruskih borbenih djelovanja, dio Ukrajini sklonih izvora navodi kako je taj prodor obuzdan, a prostor nanovo oslobođen (uključujući i šumski motel „Carska ohota“). Kako bilo da bilo, u gradu je ostalo još oko 950 civila, granatiranja i bombardiranja su učestala, a protivnik zadnjih desetak dana pojačano koristi i oklopnu tehniku – koju se natovarenim sredstvima elektroničkog ratovanja nastoji praktično štititi od ukrajinskih bespilotnih letjelica. Slično je žestoko bilo i neposredno jugozapadno od Avdiivke, na ukrajinskoj obrambenoj liniji Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka jugozapadno od okupiranog Donjecka. Ondje se bilježi nastavak ruskog pritiska prema Novomihailivki, no za sada bez vidljivih rezultata.
Za razliku od svega toga, jug Ukrajine je posljednjih dana primjetno mirniji. Iako se borbe bilježe na potezu od Vugledara do Velike Novosilke (posebno južno od Zolote Nive), a onda i jugozapadno od Velike Novosilke (oko ukrajinskog uporišta Staromajorske i ruskog uporišta Prijutne) – sve je to u bitno manjem opsegu nego kod Avdiivke. Još je mirnije bilo južno od Orihiva, gdje se bilježilo tek povremene okršaje na prilazima okupiranom selu Novopokrovka, oko okupiranog sela Verbove i kod ukrajinskog uporišta Robotine (koje je u nedjelju 4. veljače pohodio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski). Slično je bilo i dalje na zapad – gdje se bilježilo povremene ruske napade na sjever od sela Nesterjanka prema Orihivu, te od sela Konovalova na sjever prema ukrajinskom uporištu Šćerbaki. Ipak, sve to nije dovelo do promjena bojišnice u Zaporižju, baš kao što učestali ruski napadi nisu suzbili ni ukrajinske mostobrane na donjem toku Dnjepra. Dapače, prije samo koji dan čulo se o manjem širenju ukrajinske zone oko sela Krinki na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra, gdje Rusi svim snagama već duže nastoje iskorijeniti branitelje kojima su u uništenom selu preostali tek pojedini podrumi za sklanjanje od učestalih granatiranja i teških zračnih napada.
Zračni napadi
Nakon dvadesetak ukrajinskih bespilotnih letjelica uočenih nad ruskom pograničnom regijom Belgorod u petak 2. veljače, subota 3. veljače opet je započela ruskim lansiranjem 14 kamikaza-dronova s juga (Primorsko-Ahtarsk i rt Čauda na Krimu), te dvije vođene rakete Kh-59 iz Belgoroda. Napad dronova je opet bio usmjeren na energetsku infrastrukturu Dnjepropetrovske oblasti (posebno oko Krivog Riha, gdje je bilo šteta i požara), a njih 9 bilo je srušeno u dolasku. Zauzvrat, istog se jutra moglo čuti i o ranojutarnjem napadu ukrajinskih bespilotnih letjelica na rafineriju „Lukoil-Volgogradneftepererabotka“ u Volgogradu, okrug Krasnoarmejski. Iako se u prvo vrijeme iz ruskih izvora spominjalo obaranje ukrajinske letjelice raketom protuzračne obrane, kasnije se ipak navodilo požar izazvan pogotkom letjelice u rafineriju, te zaustavljanje čitavog kompleksa radi popravaka.
Riječ je tu o šestom ukrajinskom napadu na rusku petrokemijsku infrastrukturu tijekom zadnjih tjedana – koji pokazuju kako su ti ciljevi s jedne strane za vlasti u Moskvi bitni i vrijedni, a s druge strane osjetljivi i zapravo loše branjeni. Uz to, te se subote bilježilo još i ukrajinske letjelice iznad Belgoroda (4 komada), Brijanska (2 komada), Voronježa i Rostova (po jedan primjerak), a stambeno područje ukrajinskog grada Kupjanska pogodile su dvije ruske teške zrakoplovne bombe FAB-500. Napomenimo još da se tijekom ponedjeljka 5. veljače bilježilo i rušenje ukrajinskih bespilotnih letjelica iznad Belgoroda (jedna) i Brijanska (5 komada), a s Crnog mora je prema Mikolajevskoj oblasti bila lansirana i vođena raketa Kh-59, koju je uspješno zaustavila ukrajinska protuzračna obrana.
No tijekom popodneva 3. veljače pažnju s ruske strane okupirao je ukrajinski napad na Lisičansk – gdje se gađalo i pogodilo lokalni „Restoran Adriatik“ u kojem su se u to vrijeme gostili lokalni moćnici iz okupacijske vlasti – dok su se tamošnje vlasti koncentrirale na spominjanje „pekare u Lisičansku“ kao cilja. Precizni napad vjerojatno je bio izveden sustavom HIMARS, a na prvotne vijesti o 8 ozlijeđenih satima se dodavalo žrtve kako je trajalo spašavanje iz ruševina (preko 28 mrtvih do kasne večeri).
Iako se iz Moskve pozivalo na međunarodnu osudu ukrajinskog „terorističkog“ napada na „pekarnicu-caffe“, pa čak i preko UN i Crvenog križa – ubrzo je postalo jasno kako meta uopće nije bila nikakva pekara, a spominjani civili su zapravo obuhvatili ministra za hitne situacije okupirane Luganske oblasti Alekseja Poteleščenka (traženog ratnog zločinca) te barem još dva viđenija lokalna okupacijska političara iz Luganska. Ujedno, pogodak dvije ruske rakete sustava S-300 u trokatni hotel u Zoločivu (Harkivska oblast) tijekom ranih jutarnjih sati utorka 6. veljače (s nekoliko mrtvih i ranjenih stvarnih civila u ruševinama) ruske vlasti nije niti izbliza potaknuo na usporedive proteste ili međunarodna negodovanja.
Međunarodni posjeti i paketi pomoći
Dok su Kijev zadnjih dana posjetili brojni međunarodni dužnosnici, od kanadskih i portugalskih do ministra vanjskih poslova Malte Iana Borga (ujedno predsjedavatelj OESS) – posebno je pažljivo u utorak 6. veljače bio dočekan visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. On je obavijestio o rezultatima neformalnog sastanka EU ministara vanjskih poslova u Bruxellesu 3. veljače – kada se načelno usuglasilo stvaranje „Fonda za pomoć Ukrajini“ kojim Unija rješava pitanje vojne pomoći Ukrajini tijekom iduće četiri godine – po 5 milijardi eura godišnje, ukupno 20 milijardi, unutar već postojećeg Europskog instrumenta za mir (EPF).
Uz to, objavljeni su i detalji izdvajanja 50 milijardi eura za civilne potrebe Ukrajine u okviru „Alata za Ukrajinu“ (Ukraine Facility) koji je bio usuglašen sredinom prošlog tjedna – i čija se provedba finalizira između Europskog vijeća, Europske komisije i Europskog parlamenta. Kako izgleda, biti će tu riječ o ukupno 144 parametra razdijeljena u tri osnovna područja: (1) izravna potpora ukrajinskom proračunu od 39 milijardi eura, (2) instrument za pokrivanje investicijskih rizika od 8 milijardi eura, te (3) programa tehničke podrške usklađivanju s EU propisima i pokrivanja kamata od 3 milijarde eura. Ukupno gledano, Ukrajina se prvih 18 milijardi eura iz ovih programa nada dobiti tijekom tekuće 2024. godine, počevši od ožujka na dalje.
Uz sve te novosti s razine Europske unije, u Ukrajini se posljednjih dana čulo kako dobro napreduju i bilateralni pregovori o sigurnosnim jamstvima. S jedne strane, sklapanje takvog sporazuma s Francuskom navodno dobro napreduje (uz poseban naglasak i na suradnji obrambenih industrija) – dok bi sličan dokument s Njemačkom možda mogao biti potpisan do kraja ovoga mjeseca. Pri tome, neki nagađaju i o skorijem datumu, moguće tijekom trajanja Sigurnosne konferencije u Münchenu, koja je ove godine zakazana od 16. do 18. veljače. U ponedjeljak 5. veljače treći krug takvih pregovora održalo se i s Nizozemskom, s kojom izgleda treba ipak još ponešto pregovora prije nego dokument o sigurnosnim jamstvima bude spreman za potpisivanje.
Nasuprot svemu tome, posebno se problematičnim pokazuje pitanje daljnje pomoći Ukrajini iz Sjedinjenih Američkih Država. Naime, administracija predsjednika Bidena zadnjih je tjedana užurbano pregovarala s republikancima u Senatu oko zajedničkog zakonskog prijedloga kojim bi se odjednom obuhvatilo pomoć za Izrael, Ukrajinu i Tajvan, kao i sredstva za zaštitu „južne granice“ od ilegalnih migranata – i taj je postupak izgledao dobro, za razliku od ikakvih kontakata s republikancima u Zastupničkome domu tamošnjeg Kongresa. Zato i nije čudilo kada su u subotu 3. ožujka baš republikanci iz Zastupničkog doma izašli s idejom da oni izglasaju zakon samo o pomoći Izraelu (17,6 milijardi USD) – a bez Ukrajine i Tajvana, kao i bez novaca i mjera za „južnu granicu“ (što je pitanje čijem se rješavanju žestoko protivi Donald Trump, računajući da će na tom sporu graditi predstojeću predsjedničku kampanju). Naravno, takvo razdvajanje nije dobro dočekano među demokratima u Kongresu, kao ni u Bijeloj kući, gdje se ovu ideju nazvalo „ciničnim političkim manevrom“ – budući da ne samo zaobilazi pitanje Ukrajine i „južne granice“ o kojima se dugo pregovaralo, već izbjegava i izdvajanje sredstava za Palestince u Izraelu.
U ponedjeljak 5. veljače u Senatu američkog Kongresa onda se predstavio međustranački usuglašen prijedlog ukupnog zakona o tim paketima pomoći i „južnoj granici“ vrijedan 118,28 milijardi USD, za kojeg se planiralo raspravu do 7. veljače i onda glasovanje. U tome je za Ukrajinu bilo predviđeno 60,06 milijardi USD (od toga 13,8 milijarde za kupovinu oružja od američke vojne industrije, 14,8 milijardi za obuku i druge mjere potpore, te 19,85 milijardi za popunu skladišta u SAD ispražnjenih temeljem daljnjeg slanja pomoći). I dok su republikanci iz Zastupničkog doma u startu zakonski prijedlog usuglašen s njihovim kolegama u Senatu opisali kao „mrtav u dolasku“ – tek se tijekom utorka 6. veljače čulo kako su se naglo predomislili i sami republikanci u Senatu (bilo na poticaj kolega iz Zastupničkog doma, ili negodovanja Donalda Trumpa). Time su najednom svi novci za Ukrajinu (ali i 14,1 milijardi USD za Izrael, te 20,2 milijarde za „južnu granicu“ i migrantsko pitanje – kojim su u prvo vrijeme republikanci uvjetovali ikakve razgovore) itekako došli u pitanje.
Kako sada stvari stoje – zahvaljujući prevrtljivosti republikanaca, trenutno ni jedan dom američkog Kongresa kao da nema glasova za usvojiti ovaj dugo pregovarani propis. Ujedno, na vidiku nema ni ikakvih ozbiljnih alternativnih zakonskih prijedloga, i čitava se tema naočigled utapa u kontekstu predstojećih političkih kampanja. Dakle – tek treba vidjeti kako će Joe Biden i njegova stranka sada rješavati neodgodivo pitanje pomoći Ukrajini, koje će očigledno tražiti neke nove i „kreativne“ pristupe te metode.
Ukrajina u problemima
Nakon što sredinom siječnja nije uspjelo usvajanje novog Zakona o mobilizaciji, kojim se nastojalo reformirati sustav pozivanja u rat i manjka ljudstva na fronti – ta je tema ipak ostala bitnim izvorom praktičnih i političkih problema u zemlji. Ne samo da se manjak boraca osjeća na bojištima, a nema ljudi ni za ozbiljnije i trajnije rotiranje snaga s bojišnice – već se spominjalo i priličnu starost aktivnih boraca (prosječno dobrano preko 40). No problematičnim se pokazao i sam registar vojnih obveznika u kojem se većinom nalazilo stare i bolesne – što je također na meti predstojećih reformskih zahvata, o čijoj potrebi zapravo malo tko dvoji (barem ne javno). Ipak, dok se iz vojnih krugova čulo o potrebi za oko 500.000 novih vojnika – politički vrh oko predsjednika Zelenskog se tome ustrajno protivio – tvrdeći kako mu ta potreba nije dovoljno dobro pojašnjena. Naravno, pri tome se neslužbeno spominjalo i razne neracionalnosti u samom obrambenom sustavu – kako pri upravljanju osobljem, tako i u svim ostalim dijelovima provedbe obrambenih priprema, učestalo prožetih otkrivanjima velikih korupcijskih skandala.
Sve je to u javnosti kulminiralo u ponedjeljak 29. siječnja kada se na društvenim mrežama počelo nagađati da je predsjednik Zelenski s čela Oružanih snaga smijenio iznimno popularnog generala Valerija Zalužnog – valjda radi neslaganja oko vođenja i popune vojske, a možda i zbog njihovih političkih razmimoilaženja i potencijalne konkurencije u javnosti. No, iako su prošloga tjedna baš svi o tome nešto znali ili imali za reći, na kraju Zalužni ipak nije bio smijenjen –a čitava se situacija pretvorila u neprekidno osluškivanje potencijalno nadolazećeg potresa.
Čitavoj stvari vjerojatno nije doprinio ni tekst kojeg je sam general Zalužni onda podijelio s američkim novinarima 2. veljače ove godine – u kojem opet komentira vojno stanje i izazove, ali ujedno i kritizira civilne vlasti koje ne osiguravaju dovoljno ljudi za obranu domovine (ne osvrćući se pri tome na procjene kako bi tih 500.000 novih vojnika državu odmah koštalo oko 720 milijardi UAH - oko 19 milijardi USD, odnosno oko 22,5 posto svih rashoda u 2024. ili oko 41 posto svih aktualnih obrambenih rashoda Ukrajine).
Tijekom zadnjih dana, smjena ili ostanak na poziciji Zalužnog nastavio je izazivati interes kako domaće javnosti u Ukrajini tako i u inozemstvu. Moglo se čuti da pojedini krugovi na Zapadu ili brane njegov ostanak ili baš traže da ode, da se navodno ili brani njegovu profesionalnu samostalnost na poziciji ili se priječi da Zalužni nakon smjene izazove državni udar. Konačno, budući je ovoga tjedna u parlamentarnu proceduru opet krenu dopunjeni prijedlog Zakona o mobilizaciji – moglo se čuti kako će prvo biti usvojen taj bitan pravni akt (možda još danas ili do kraja tjedna), a da će sudbina generala Valerija Zalužnog biti riješena nakon što se po pitanju popune ljudstvom postigne kakav-takav sporazum vojnih i civilnih vlasti. Naravno, pri tome je ostalo potpuno nejasno je li Zalužni ipak prihvatio mjesto veleposlanika Ukrajine u Velikoj Britaniji ili pravi politički cirkus tek slijedi. Za sada, sve ostaje nejasno i otvoreno, tek u svjetlu današnjeg 10. po redu produljenja izvanrednog stanja u zemlji – kojeg je Vrhovna Rada s 335 glasova „ZA“ usvojila do 13. svibnja 2024. godine - do kada će se stvarno morati riješiti i pitanje popune vojske dodatnim ljudstvom te misterij daljnje sudbine generala Valerija Zalužnog.