Kao što se i očekivalo nakon iznenadne ostavke čelnika izraelske opozicije Bennyja Gantza, prema anketama trenutačno najpopularnijeg političara u zemlji, premijer Benjamin Netanyahu odlučio je raspustiti svoj ratni kabinet.
Očekuje se da će u njemu, prvom prilikom, fotelje osigurati svojim koalicijskim partnerima iz redova radikala, ministru financija Bezalelu Smotrichu te njegovu kolegi zaduženom za resor nacionalne sigurnosti Itamaru Ben-Gviru. Dvojac, naime, već mjesecima niti ne pokušava sakriti da želi svoje mjesto za stolom tog tijela.
Njihov stav, osobito po pitanju poslijeratne budućnosti Gaze, ježi dlake na vratu većini zapadnih saveznika Tel Aviva, zbog čega je realno očekivati da bi takav potez, ako se Netanyahu na njega odluči, dodatno zakomplicirao ionako kompleksne odnose koje Izrael posljednjih mjeseci ima s ključnim strateškim partnerima.
Radikali dolaze?
Ben-Gvir, naime, pripada radikalnoj struji izraelskih političara koja bi u ratnom kabinetu mogla blokirati svaki zahtjev da se ultraortodoksni Židovi prisilno uključe u vojnu službu, unatoč tome što su dosad uživali izuzeće temeljem svojih religijskih odrednica.
Izraelski dnevnik Haaretz javlja da će do formiranja novog sastava ratnog kabineta "rasprave koje su se vodile na tom tijelu prebaciti na sigurnosni stožer, dok će osjetljivija pitanja biti dogovarana na manjim forumima bližima vladi".
Treba napomenuti kako se izraelski premijer na taj potez odlučio dok sve veći dio - sekularne - zemlje na ulicama gradova traži rušenje ultradesne vlade koju smatraju glavnim krivcem osmomjesečnog krvavog sukoba zbog kojeg je Izrael ostao usamljen na globalnoj pozornici te raspisivanje prijevremenih izbora najkasnije do prve godišnjice terorističkog napada, 7. listopada ove godine.
Prema rezultatima posljednje ankete časopisa The Times od Israel, Netanyahua pozitivno ocjenjuje samo 32 posto Izraelaca, dok Gantz uživa neznatno bolji rejting od 35 posto. Spomenuti Ben-Gvir se kreće oko nezanemarivih 28 posto.
Da dolazi do šuma u komunikaciji vlade i vojske, postalo je jasno ovaj vikend kada je IDF obznanio da će ovaj tjedan uvesti "taktičku pauzu" u trajanju od 11 sati duž rute koja vodi do Rafaha kako bi palestinskim civilima, koji su u tom gradu potražili skrovište, osigurao pristup humanitarnim konvojima. Prema svemu sudeći, IDF taj velikodušni potez nije prethodno koordinirao s vlastitim državnim vodstvom zato što je premijer Netanyahu već u ponedjeljak ujutro glatko odbio razmotriti bilo kakvu mogućnost "taktičkih pauza" te je operacije u Rafahu nastavio prema prvotnom planu. Štoviše, lokalne televizije citirale su njegovu izjavu kako je "Izrael država s vojskom, a ne vojska s državom", kojom je snagama IDF-a jasno poručio "gdje im je mjesto u hijerarhiji".
Oštrenje noževa
U pozadini oštrenja noževa kojima se Netanyahu pošto-poto želi zadržati na vlasti odvija se još jedna crtica - na sjevernoj granici s Libanonom dolazi do sve snažnijeg obračuna s Hezbolahom, šijitskom paramilitarnom organizacijom iza koje izravno stoji Islamska Republika Iran.
Trzavice tinjaju već godinama, dobrim dijelom su dosad bile zadržane unutar granica "sjene", no posljednjih tjedana imaju sve ozbiljniji potencijal ugledati svjetlo dana, čime bi se Izrael doveo u sukob na dva fronta, protiv dva različita neprijatelja.
- Širenje sukoba moglo bi imati kobne posljedice ne samo za Libanon, nego i za cijelu širu regiju - upozorava glasnogovornik IDF-a, admiral Daniel Hagari.
Hezbolah već danima raketira izraelska vojna postrojenja locirana duž granice s Libanonom, zbog čega je došlo i do brojnih šumskih požara. Meta njihova napada je Željezna kupola koja Izraelu služi kao protuzračna obrana.
Washington i Pariz svoje su diplomatske napore ubacili u višu brzinu, pokušavajući pronaći način koji bi spriječio nepotrebnu eskalaciju sukoba, no Hezbolah tvrdi da neće odustati od raketiranja "dok god Izrael ne obustavi svoju operaciju u Gazi".
Bidenova administracija, istodobno, pokušava izvršiti sav (preostali) pritisak na Netanyahuovu vladu da pristane na uvjete prijedloga primirja, no Tel Aviv ističe da su spremni razmotriti jedino onu verziju koju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Drugim riječima, Izrael glatko odbija uopće i razmotriti novu verziju, prilagođenu zahtjevima čelnika Hamasa, zato što pristanak na bilo kakve ustupke toj organizaciji smatraju veleizdajom.
I time dolazimo do novog izazova, koji su autori Petraeus, O‘Sullivan i Fontain, prestižnog časopisa The Foreign Affairs, sjajno uočili i naglasili: Izraelci u Gazi zapravo traže promjenu režima, a u svojim težnjama rade iste pogreške u koracima koje su Amerikanci početkom 2000-ih radili prvo u Iraku, a onda i u Afganistanu, što bi im se moglo obiti o glavu. Naime, u Gazu su početkom listopada otišli uz obećanje "totalnog uništenja Hamasa", no nakon što se prilično brzo ispostavilo da to neće biti moguće, nisu prilagodili svoju strategiju, nego i dalje srljaju prema cilju koji nije ostvariv, bez odgovora na pitanje a što nakon toga. Kao što se ispostavilo u Afganistanu i dijelovima Iraka, takva promašena i tvrdoglava taktika nerijetko služi kao sjeme još brutalnijih budućih terorističkih ćelija s kojima će buduće generacije Izraelaca još teže uspjeti izaći na kraj.