VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Formiranje fame o novom ključnom danu rata i nastavak niza nemilih događaja za ruske snage

Naglasak borbi je i dalje oko gradova Bahmuta i Donjecka gdje agresori nastoje napredovati

Igor Tabak; ukrajinski vojnici u Donbasu ispaljuju granatu iz haubice

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 19. kolovoza ujedno je i 177. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Dok je na tamošnjoj bojišnici izuzetno aktivno, naglasak borbi je i dalje prvo i osnovno oko gradova Bahmuta i Donjecka, gdje agresori nastoje napredovati, a to im donekle i uspijeva – iako iznimno polagano, te praćeno velikim gubicima ljudi i vojne tehnike. Uz to treba tijekom posljednjih dana spomenuti i određeno oživljavanje borbi istočno od ukrajinskog grada Harkiva, te južno od okupiranog Izjuma, gdje, doduše, napadajna nastojanja ruske strane izgleda da ipak nisu imala bitnijeg uspjeha.

Što se međunarodnih aspekata ukrajinskoga rata tiče, oni su poprilično raznoliki. S jedne strane, u Ukrajinu su jučer stigli glavni tajnik organizacije Ujedinjenih naroda António Guterres, te turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji su se u Lvivu na zapadu Ukrajine osobno sreli s Volodimirom Zelenskim. Ne samo da je tom prilikom bio niz susreta velike turske ministarske delegacije s njihovim ukrajinskim kolegama, nego se na dnevnome redu našao i niz tema od globalnog značaja – kako pitanje ukrajinskoga izvoza prehrambenih proizvoda pomorskim putem preko Crnoga mora, tako i dileme koje za širu sigurnost postavlja ruska okupacija nuklearne elektrane Zaporižje, inače najvećeg takvog kompleksa u Europi.

Što se vojne pomoći tiče, treba spomenuti pregled kojega održava Institut za svjetsku ekonomiju u njemačkome Kielu – koji je jučer izašao s novim podacima obećane i isporučene pomoći Ukrajini, prema kojima su se isporuke već ranije obećane vojne robe ponešto intenzivirale, dok su istodobno nova javna obećanja vojne pomoći uvelike umuknula.

Žitni koridori

Kako smo već spomenuli, jučer je grad Lviv ugostio glavnog tajnika UN Guterresa i turskog predsjednika Erdogana tijekom njihovog susreta s domaćinom Zelenskim, da bi danas Zelenski i Guterres nastavili put do Odese na Crnome moru. No, prije toga je u Lvivu odrađen i velik posao – domaći ministar infrastrukture Oleksandr Kubrakov i turski ministar trgovine Mehmet Mush potpisali su Memorandum o obnovi ukrajinske infrastrukture, s posebnim naglaskom na turske poslove obnove mostova širom Ukrajine, a navodno je produktivan bio i sastanak turskog ministra obrane Hulusi Akara i njegovog domaćeg kolege Oleksija Reznikova – iako se njegov sadržaj opisivalo tek kao ‘razmjenu mišljenja o pitanjima bilateralne i regionalne obrane i sigurnosti‘. Što se tiče tzv. ‘žitnih koridora‘ na Crnom moru, oni su bili poseban predmet ponosa za turskog predsjednika, koji je nakon sastanka s domaćinom Zelenskim posebno istaknuo važnost ovog uspješno ugovorenog izvoznog režima, pri čijoj su uspostavi Turska i organizacija UN uspjele odigrati ulogu posrednika između zaraćene Ruske Federacije i Ukrajine.

Po pitanju dosadašnjih rezultata ovoga izvoznog režima tu je došlo do određenih razmimoilaženja u navodima, pa dok tako Erdogan spominje da je od 1. kolovoza ukupno 25 brodova tu prevezlo oko 625.000 tona prehrambenih proizvoda, Guterres je govorio o 21 brodu i preko 560.000 metričkih tona izvoza, te o pristizanju još 15 praznih brodova za daljnji izvoz. Ipak, koji god brojevi tu bili točniji, jasno je da se već prvih dvadesetak dana funkcioniranja ovog sporazuma može smatrati bitnim globalnim uspjehom. To fino ilustriraju i podaci navedeni od glavnog tajnika UN o tome da se svjetska tržišta hrane počinju stabilizirati. Naime: ‘Cijene pšenice pale su 8% nakon potpisivanja ugovora. FAO indeks cijena hrane pao je 9% u srpnju, što je najveći pad od 2008. Cijene većine prehrambenih proizvoda sada su ispod razine prije rata, ali još uvijek vrlo visoke‘, zaključio je Guterres.

Osim toga, UN će osigurati i istragu tragičnog incidenta u privremenom zatočeničkom centru u Olenivki 29. srpnja, gdje je u eksploziji poginuo velik broj ukrajinskih ratnih zarobljenika iz Mariupolja. Budući da je točno događanje ondje zapravo nejasno, a obje strane u sukobu se međusobno optužuju za izazivanje pokolja, UN je za to odlučio stvoriti posebnu misiju za utvrđivanje činjenica. Za voditelja te misije imenovan je brazilski general Carlos dos Santos Cruz, a Ukrajina i Ruska Federacija obaviještene su o tehničkoj zadaći misije, kao i sastavu tima. Spomenuti general Santos Cruz iskusan je i cijenjen časnik s više od 40 godina nacionalnog i međunarodnog vojnog iskustva, a upravo se radi na dobivanju pristupa lokaciji tragedije, te usuglašavanju o slobodi provedbe istrage događaja. Ipak, ponešto je manje vjerojatno da će organizacija Ujedinjenih naroda imati takvoga uspjeha i po pitanju uređivanja stanja na prostoru okupirane nuklearne elektrane Zaporižje kod grada Energodara na Dnjepru.

Demilitarizirana zona

Iako bi možda i moglo uspjeti slanje nekakve stručne nadzorne skupine Međunarodne agencije za atomsku energiju – koju bi mogao predvoditi i sam glavni direktor IAEA Raphael Grossi, koji je to osobno ponudio kao mogućnost – praktično je isključeno da bi Ruska Federacija pristala na međunarodne zahtjeve o uspostavi nekakve demilitarizirane zone oko ovog energetskog kompleksa. Naime, sve od njegove okupacije 4. ožujka bilo je jasno da agresori prostor ovog nuklearnog kompleksa koriste za baziranje trupa, a onda postupno i kao sigurnu bazu za izvođenje napada na ukrajinske gradove Nikopolj i Marganec smještene na nedalekoj drugoj strani rijeke Dnjepar. Naravno, kada je došlo do odgovora na te napade, odmah su krenule priče o predstojećoj nuklearnoj katastrofi – scenariju čije detalje se razrađuje s obje strane u sukobu, dok tek rubno na dnevni red za pregovore dolaze detalji stvarnog stanja u toj elektrani, gdje zadnje video snimke iz unutrašnjosti kompleksa jasno pokazuju sklanjanje ruskih vojnih vozila u same turbinske hale kompleksa, nedaleko pojedinih reaktora.

No, svi ti pregovori i razgovori ipak su još jako daleko od utjecaja na sam tijek rata u Ukrajini, gdje međunarodna vojna i civilna pomoć igra itekako bitnu ulogu u uspješnom nastavku ukrajinskog otpora bitno jačem agresoru iz Ruske Federacije. Međutim, dok su najave ekonomske pomoći za stabiliziranje i održavanje civilne sfere u Ukrajini nastavile pristizati, kako to bilježi Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela, pritok javnih obećanja vojne pomoći imao je određeno zatišje u srpnju – iako se tada nastavilo ispunjavati ono ranije obećano, smanjujući dotadašnji jaz između obećanja i isporuka vojne pomoći. Konkretno, Ukrajina je u srpnju primila samo oko 1,5 milijardi eura novih obećanih potpora, što je bitno smanjenje u usporedbi s dotadašnjim razdobljima.

Od toga je većina obećanja o pomoći tu došla od jedne zemlje, Norveške, koja se obvezala dati 1 milijardu eura, dok je posebno u oči upadala činjenica kako su Njemačka, Francuska, Italija i Španjolska teško pratile Ujedinjenu Kraljevinu i Poljsku – države koje sada i same nisu davale daljnje najave konkretne pomoći. I dok ukrajinski izvori s ponosom najavljuju kako uskoro slijedi iduća pošiljka pomoći iz Sjedinjenih Država, kao da se po tom pitanju Europa ispuhala, ako je uopće i ozbiljnije krenula pomagati vlastima u Kijevu.

Formiranje fame o novom ključnom danu

Sve to, bilo istinom ili samo prividom, itekako ide na ruku Ruskoj Federaciji, koja konstantno nastoji svojim informacijskim ratovanjem utjecati na po mogućnosti maksimalno smanjivanje ikakve strane pomoći Ukrajini. I dok se to danas na tlu Europe više ne uspijeva tako efikasno raditi putem samih ruskih državnih medija, poput Sputnika ili RT, u produženom ratu u koji su očigledno ušli u Ukrajini sasvim dobro služe i druga, posredna sredstva, gdje sumnju u stanje na ratištima potkopavaju pojedine zapadne medijske kuće svojim loše odrađenim dokumentarnim uradcima (kao ‘Naoružavanje Ukrajine‘ američkog CBS-a) ili pojedine međunarodne nevladine organizacije svojim površno istraženim izvješćima o stanju na bojištu (Amnesty International s tezom o ukrajinskom ugrožavanju civila kroz provedbu obrambenih operacija u gradovima pod napadom).

No, prije nego li se upustimo u detaljnije razmatranje stanja na bojištima Ukrajine, treba napomenuti i pojavu koju nije teško uočiti posljednjih dana - formiranje fame o novom ključnom danu koji bi na ovaj ili onaj način trebao biti nekakvom prekretnicom u Ukrajini.

Radi se tu o 24. kolovozu, ukrajinskom državnom blagdanu ‘Dan neovisnosti‘, koji pada baš na šesti mjesec od početka ruskoga napada na Ukrajinu u veljači ove godine. I dok se u javnoj sferi smjenjuju prognoze i naznake bilo ukrajinske ili ruske ofenzive planirane za taj dan, dok se ujedno i stanje na pojedinim borbenim zonama posljednjih dana razmatra u svjetlu navodnog nastojanja za postizanjem ovih ili onih napredaka do toga datuma – teško je tu ne sjetiti se slične psihoze koja je vladala prije samo nekoliko mjeseci po pitanju ruskog Dana pobjede 9. svibnja, kada usprkos raznim očekivanjima na bojištima i nije bilo ništa posebno.

Iako možda i stoje ukrajinski navodi o jačanju ruskih postrojbi u i oko Ukrajine – bilo kroz dovlačenje dodatne ruske zrakoplovne tehnike, gdje se sada govori o oko 430 aviona i 360 helikoptera (prema oko 400 aviona i oko 250 helikoptera početkom veljače), ili kroz okupljanje dodatnih trupa i raznih raketnih sustava u Bjelorusiji – za sada je tek nedvojbeno da će se 24. kolovoza u New Yorku održati specijalna sjednica Vijeća sigurnosti na temu Ukrajine. Ovu raspravu su ondje tražile SAD, Albanija, Francuska, Velika Britanija, Irska i Norveška, a tema će biti stanje nakon šest mjeseci aktualne ruske agresije na Ukrajinu.

Žestoka borbena djelovanja

Što se detaljnijeg uvida u stanje na ukrajinskom bojištu tiče, treba napomenuti da je proteklih dana bilježeno mnogo borbenih aktivnosti, kako bombardiranja ukrajinskih gradova i zaleđa te udara po ruskoj pozadini, tako i kopnenih napada. Pa ipak, nisu baš bila pretjerano uspješna ruska kopnena nastojanja na oko 55 km jugoistočno od grada Harkiva, na prostoru mostobrana koji ukrajinske snage drže istočno kod Čuguiva, preko rijeke Siverski Donjec – jednako kao što nisu bitnije promijenili tijek bojišta ni ruski napadi južno od Izjuma, gdje su doduše zaustavljeni pokušaji ukrajinskih napredovanja, a borbe se izgleda osim na prilazima Slovjansku vode i po pitanju ruskog napora za ponovnim zauzimanjem sela Dovgenjke (koje im je duže služilo kao ishodište raznih smjerova napada).

Usprkos nizu ruskih napada nije se na istočnoj strani promijenilo ni bojište oko Siverska, kojem Ukrajina drži okolišnu zonu od oko 8 km. Ona obuhvaća i Serebrijanku i Grigorivku na Siverskom Donjecu te Verhnokamjanske, koje se učestalo napadalo s istočno smještenih prostora osvojene rafinerije Lisičansk. Usprkos žestokim borbenim djelovanjima, nije bilo promjena niti niz oko 20 km duge fronte koja na jug ide do Soledara – gdje agresori jako nastoje prodrijeti sjeverno i južno od grada, bilo preko sela Jakovljivka ili Bahmutivka (ne bi li onda opkoljavanjem lakše savladali i sam Soledar) – niti još oko petnaestak km južnije, gdje nisu imali efekta brojni napadi oko grada Bahmuta.

No, zona u kojoj su agresori imali uspjeha nalazi se oko Donjecka, glavnoga grada tzv ‘Donjecke Narodne Republike‘, gdje već tjednima traju slična obuhvatna djelovanja oko ukrajinskog uporišta Avdivka smještenog na samo par kilometara od Donjecka. Dok nije jasno kako se točno kreću napadi separatista i njihovih ruskih saveznika sjeverno od Avdivke, iz smjera naselja Kamjanke i Novoselivke Druge, ponešto je jasnije postalo stanje južno od Avdivke.

Niz nemilih događaja

Usprkos suprotnim tvrdnjama pojedinih ukrajinskih izvora, ondje je početkom tjedna ili osvojeno ili barem od branitelja ispražnjeno selo Piske, oko kojeg su se dugo vodile ogorčene borbe, a posljednjih dana je izgleda u ruske ruke palo i malo selo Opitne – smješteno na ravnici između Avdivke i devastirane donjecke zračne luke, koje je napadano i iz prigradskog naselja Spartak. Kao i po pitanju sela Piske, tako i za Opitne vrijedi da se tu radi o vrlo malom pomaku fronte, uglavnom na čistom terenu koji je teško držati u uvjetima velike ruske koncentracije topništva – čiji gubitak na prvi pogled tek načelno približava agresore daljnjim ukrajinskim obrambenim položajima. Time se tu prvo i osnovno radi o postavljanju preduvjeta za neki veliki budući napad na uporište Avdivka, prije nego o ikakvom samostalnom bitnom vojnom dosegu.

Jednako tako treba gledati i posljednja događanja na oko 30 km jugozapadno od Donjecka, gdje separatisti i njihovi ruski saveznici zadnjih dana nastoje prijeći ukrajinske obrambene položaje oko Marinke i Novomihailivke, ne bi li onda rješavali probleme koje im predstavljaju ukrajinska uporišta Kurahove i Vugledar. To je također odsjek bojišta koji je itekako oživio posljednjih dana, i gdje bi neka bitnija napredovanja agresora prvo značila prelazak dugogodišnje utvrđivanih ukrajinskih obrambenih linija, a onda i napade na veća uporišta branitelja sa strana s kojih to nije tipično.

Za to vrijeme, na tzv. ‘južnom bojištu‘ nastavili su se precizni ukrajinski napadi na prijelaze preko Dnjepra u Hersonskoj oblasti, koji čvrstom rukom oko vrata drže logistiku ruskih snaga u okupiranoj enklavi na zapadnoj obali Dnjepra oko Hersona.

Ujedno se nastavio i ‘niz nemilih događaja‘ za ruske snage na Krimu – koji je nakon eksplozija u zrakoplovnoj bazi Saki prošloga tjedna i zrakoplovnoj bazi Gvardejske ovoga tjedna, jučer obuhvatio i naznake eksplozija u velikoj zrakoplovnoj bazi Belbek sjeverno od Sevastopolja. Budući da su se baš ondje navodno sklanjale brojne ruske letjelice nakon incidenata po drugim aerodromima, ne čude ni naznake da se sada dobar dio ruskih zrakoplovnih resursa najednom seli dalje na istok, s Krima na prostor Ruske Federacije. Ako je to istina, bit će da se radi samo o još jednome dokazu kako Krim ipak nije Rusija, već prvo i osnovno još jedna ratom okupirana ukrajinska pokrajina.


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. listopad 2022 14:38