Europsko tržište prirodnog plina oživjelo je u kolovozu. Rizik od štrajkova u Australiji, najvećem svjetskom proizvođaču ukapljenog prirodnog plina (LNG), bio je dovoljan da cijene u jednom trenutku porastu za 50 posto. Skok cijena prije sezone grijanja koja počinje 1. listopada svakako zabrinjava, no još nije vrijeme za paniku.
Kako piše Washington Post, poremećaj će vjerojatno biti izbjegnut. Kako se opasnost od štrajkova u Australiji smanjivala, tako su padale i cijene. No, što je još važnije, Europa ima još jačeg saveznika za držanje cijena plina pod kontrolom u hladnijim mjesecima: izuzetno slabu potražnju.
Naime, industrijska aktivnost u Njemačkoj smanjena je već 14 uzastopnih mjeseci.
Europa zapravo pobjeđuje svoju energetsku krizu zahvaljujući utjecaju koji je navedena kriza imala na njeno industrijsko središte. Diljem kontinenta mnoge su tvrtke ili zatvorile ili smanjile proizvodnju nakon što se nisu mogle nositi s višim cijenama energenata. Posebno su pogođene industrija gnojiva, kemijska, metalurška, staklarska, papirna i keramička industrija. Sve te zatvorene tvornice sada ne trebaju plin ili struju.
U Njemačkoj je aktivnost među tvrtkama pala u lipnju za gotovo 18 posto u odnosu na kraj 2020., prema službenim podacima. Tijekom istog mjeseca, industrijska potražnja za plinom također je pala za 18 posto u usporedbi s prošlom godinom. U srpnju je potražnja za plinom zabilježila još veći pad, pavši za 22,9 posto u odnosu na prethodnu godinu, što je najveći pad do sada u 2023. Kada službeni podaci o industrijskoj proizvodnji budu objavljeni za srpanj za nekoliko tjedana, taj pad energetskih potreba ukazuje na daljnje pogoršanje industrijske aktivnosti.
Slična je slika i na ostatku kontinenta. Istina, dio pada u industrijskoj potrošnji plina odgovor je na mjere energetske učinkovitosti, a ne na uništenje potražnje. No dio smanjenja također je posljedica prelaska na više zagađujuće gorivo kao što su nafta i ugljen. Potražnja za plinom u sektoru električne energije bila je slaba i ovog ljeta, budući da je hladno, prozračno vrijeme u većem dijelu sjeverozapadne Europe smanjilo potrebu za klimatizacijom, dok je proizvodnja vjetra u isto vrijeme bila jaka.
Zbog anemične proizvodne aktivnosti i manjeg trošenja plina u sektoru električne energije od očekivanog, Morgan Stanley računa da je ukupna potražnja za plinom u Europi oko 15 posto ispod petogodišnjeg prosjeka, čak i kada se prilagodi utjecaju vremenskih prilika. S niskom potrošnjom i dosadašnjim izdašnim opskrbama LNG-om, Europa je uspjela ubrizgati rekordnu količinu plina u podzemna skladišta tijekom proljeća i ljeta — unatoč tome što većina zemalja u regiji više nema pristup opskrbi plinom iz ruskih plinovoda.
Europske zalihe plina popunjene su gotovo 92 posto — što je rekordno visoko za ovo doba godine. Ako se trenutni tempo ubrizgavanja nastavi, zalihe bi do sredine rujna dosegnule 100 posto.
Pa ipak, to bi bila slaba utjeha za europske industrijalce. Trenutačno se europske cijene plina kreću oko 35 eura po megavat satu, u usporedbi s prosjekom od 2010. do 2020. od nešto više od 20 eura. Veleprodajne cijene električne energije kreću se iznad 140 eura po megavat satu, više nego trostruko više od prosjeka 2010.-2020. od 38,5 eura.
Problem za industriju nije samo u tome što su trenutne cijene mnogo više nego prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. Pravi je problem u tome što tvrtke znaju da bi svaki problem s opskrbom, stvaran ili percipiran, izazvao rast cijena, jer čak i s gotovo punim zalihama, Europa treba sav plin koji može zgrabiti da preživi zimu. Proizvodni sektor ostaje glavni segment potrošnje za pronalaženje dodatnog uništenja potražnje. Stoga, zašto toliko mnogo izvršnih direktora oklijeva vratiti proizvodni kapacitet, bojeći se ponovnog aktiviranja tvornice samo da bi opet bili iznenađeni višim cijenama.
Ravnoteža ponude i potražnje plina u Europi i dalje je neizvjesna. Samo iznimno slaba industrijska potražnja uravnotežuje sustav. Obilne zalihe pomažu, ali čak i s njima, Europa ne bi preživjela zimu da se cjelokupna industrijska potražnja za plinom vrati na razine prije krize. Kao takva, cijena izbjegavanja energetske krize je duboka recesija u proizvodnom sektoru i dugoročni gubitak gospodarskog rasta.