Pogled na brojke organizacije industrijskih zemalja OECD izgleda nevjerojatno. U 2022. godini Amerikanci su prosječno radili više od 1.800 sati u godini, prosječni Nijemci samo 1.340 sati. Ali iz toga se ne smije izvesti zaključak da su Nijemci postali lijeni, kaže stručnjak za tržište rada Enzo Weber. On istražuje na Institutu za istraživanje rada i zanimanja (IAB), koji je think tank Savezne agencije za rad, piše Deutche Welle.
„Njemačka ima jako velik udio zaposlenih žena u usporedbi s većinom drugih zemalja", kaže Weber. A gotovo svaka druga žena ne radi puno radno vrijeme. To smanjuje čisto statistički prosječni broj radnih sati u godini.
Primjerice, ako dva muškarca u jednoj zemlji rade deset sati, prosječno radno vrijeme je deset sati (10 +10):2=10. Ako u nekoj drugoj zemlji dva muškarca rade po deset sati, a jedna žena četiri sata, onda je prosječno rado vrijeme osam sati (10+10+4):3=8.
Broj zaposlenih žena je porastao
„Brojke ne govore, dakle, da se u Njemačkoj manje radi", kaže Weber. „Naprotiv, radi se više, jer bi alternativa bila da te žene uopće ne budu u statistici." I OECD ukazuje na to da podaci samo uvjetno mogu biti upotrijebljeni za međunarodnu usporedbu.
U Njemačkoj su se promijenila vremena kad su muškarci radili puno radno vrijeme, a žene bile kod kuće. U međuvremenu 77 posto žena je zaposleno, broj zaposlenih žena je osjetno porastao u posljednjih trideset godina, iako mnoge ne rade puno radno vrijeme.
Te želje postoje već desetljećima
Nijemci bi sigurno rado radili manje. To su uvijek pokazivala istraživanja. Prema jednoj studiji IAB-a od žena koje su zaposlene na puno radno vrijeme, gotovo polovica bi rado smanjila radno vrijeme za oko šest sati tjedno. Kod muškaraca bi gotovo 60 posto rado radilo za 5,5 sati manje tjedno. Te želje postoje već desetljećima i tijekom vremena se nisu promijenile.
Generacija Z je bolja nego što mislimo
Osobito na lošem glasu s obzirom na želje za radnim vremenom je takozvana generacija Z, dakle osobe koje su rođene između 1995. i 2010. godine. Oni žele što je moguće više slobodnog vremena i što je moguće više plaće, tako kaže jedna često ponavljana predrasuda o njima. Enzo Weber to ne može potvrditi. Većini pripadnika generacije Z je važan poslovni uspjeh. Po tomu se ona ne razlikuje od ranijih generacija, smatra Weber.
„Mislim da svi žele što je moguće više slobodnog vremena i visoke plaće. Protiv toga se ne može ništa reći. Kod mladih smo utvrdili da nema neobičnog razvitka glede želja za radnim vremenom, da nema neobičnog pada poslovnog angažmana, da nema češće promjene radnog mjesta nego kod mladih ljudi ranije."
Omogućiti tjedan s X radnih dana
Osim toga su se u međuvremenu promijenili životni modeli Nijemaca. „Gotovo da uopće više nema kućanstava u kojima samo jedna osoba ima dohodak, kao u vrijeme njemačkoga gospodarskog čuda", kaže Weber. U međuvremenu u pravilu radi oboje partnera i trebaju određenu fleksibilnost. „Svatko bi trebao moći slobodno birati u kojoj životnoj fazi će koliko raditi", smatra zato Weber. „Ne trebamo radni tjedan od pet ili četiri radna dana, nego tjedan s x radnih dana i fleksibilizaciju rada tijekom cijelog radnog vijeka." S fleksibilnijim radnim modelima mogli bi i ljudi u mirovinskoj dobi biti motivirani da ipak još rade.
Pandemija korone je pokazala da fleksibilni i mobilni rad funkcionira, kaže Weber. Taj razvitak se više ne može vratiti natrag, smatra on. A ima smisla posao tako organizirati da ljudi s time budu zadovoljni.
Zahtjevi za kraćim i fleksibilnijim radnim vremenom u vrijeme nedostatka stručne radne snage i s obzirom na iskustva iz vremena pandemije korone mogu se lakše izboriti nego početkom tisućljeća kad je vladala masovna nezaposlenost.
Ali kako uskladiti zahtjev za „manje rada" s porastom potreba za stručnom radnom snagom i željom da ne bude gubitka blagostanja? Već zbog demografskog razvitka se očekuje da će do 2035. na njemačkom tržištu rada biti sedam milijuna ljudi manje.
Produktivnost je ključni čimbenik
Ako se broj radnih sati ne povećava nego se čak smanjuje onda je kvaliteta rada, dakle povećanje produktivnosti poluga kojom se to nadoknađuje. Enzo Weber smatra da nema smisla iznuđivati od ljudi maksimalno radno vrijeme. On smatra da ima smisla povećavati kvalitetu rada: dodatnom izobrazbom, investicijama u digitalizaciju, umjetnom inteligencijom i ekološkom preobrazbom gospodarstva.
Važna je proaktivna politika kvalifikacije, smatra Weber. Ne smije se čekati dok nekoga strukturne promjene ne odbace, i onda nužnim mjerama pokušavati spasiti ga. Ljude bi trebalo osposobiti da sami preuzmu inicijativu i sami mogu igrati aktivnu ulogu.
Rast produktivnosti je usporen
Ali, trenutno stvari ne izgledaju dobro, što se tiče produktivnosti. Tu vlada stagnacija, žali se Weber. Između 1997. i 2007. u Njemačkoj je postizan rast produktivnosti od 1,6 posto, utvrdila je jedna studija instituta McKinsey Global Institute (MGI). U razdoblju od 2012. do 2019. stopa rasta produktivnosti je prepolovljena na 0,8 posto.
Razlog je među ostalim činjenica da su stvorena brojna radna mjesta na područjima s nižom produktivnošću, primjerice u uslugama za koje treba puno osoblja. U njegovanju starijih i bolesnih, u odgoju ili u zdravstvu rast produktivnosti je moguć samo u ograničenoj mjeri.
Smanjila se i produktivnost ukupnoga gospodarstva, jer konjunktura slabi, a brojna poduzeća zbog nedostatka stručne radne snage ipak zadržavaju svoje suradnike i troškovi rada se ne smanjuju. To smanjuje produktivnost. Više bi se moglo poduzeti i na području investicija u tehnološki razvitak, digitalizaciju i ekološku preobrazbu, smatra Digitalno vijeće Njemačkog saveza poslodavaca BDA.
Neovisno o razvitku produktivnosti postoji još puno neiskorištenih potencijala radne snage. „To vrijedi ne samo za zapošljavanje žena i povećanje radnog vremena ljudi koji ne rade puno radno vrijeme, nego i za brojne migrantice i migrante kao i Nijemce, koji nemaju završenu stručnu izobrazbu i kojima su često već rano uzete brojne šanse da budu produktivni dio u radnom vijeku", kaže Marcel Fratzscher s Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja (DIW) iz Berlina.