Bio je to trenutak zastrašujuće spoznaje. Tog 26. veljače Italija se suočila s neviđenom krizom uzrokovanom pandemijom novog koronavirusa. Broj zaraženih povećavao se tri puta svakih 48 sati, a talijanski premijer Giuseppe Conte obratio se Europskoj Uniji za pomoć.
Talijanske bolnice u tom su trenutku bile pretrpane, liječnici i sestre polako su ostajali bez maski, rukavica i ogrtača, a najgore od svega je što su se zdravstveni radnici morali "igrati Boga" i odlučivati kome će pomoći, a koga ostaviti da umre, jer mjesta za sve nije bilo.
Rim je uputio hitnu poruku Bruxellesu, tražeći pomoć. Specifikacija njihovih potreba zaprimljena je u CECIS-u, središnjoj europskoj komunikacijskoj i informacijskoj bazi. Standardna je to procedura kada se zemlja članica nađe u velikoj nevolji. Ono što nije bilo standardno je odgovor koji je stigao iz EU. Točnije, nije stigao.
Tišina.
- Nijedna jedina zemlja članica EU nije odgovorila na molbu za pomoć. To je značilo da nije samo Italija bila nepripremljena u krizi. Nitko nije bio pripremljen. Nedostatak odgovora nije toliko bio znak manjka solidarnosti, već manjka opreme općenito u svim zemljama - kaže Janez Lenarčić, europski povjerenik za upravljanje krizama pri EK.
Europa kao epicentar
Oko 180 tisuća europskih građana, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, umrlo je od koronavirusa, a oko 1,6 milijuna je zaraženo otkako se u prosincu virus pojavio na europskom tlu, podsjeća Guardian u velikoj analizi odgovora EU na pojavu korinavirusa. List dodaje kako je stvaran broj oboljelih i umrlih sigurno veći nego što pokazuju službeni podaci. Rast broja zaraženih u Srbiji, a zapravo i na čitavom Balkanu, velika su nevolja, a britanski list kaže kako je čitav kontinent pred nezaustavljivom ekonomskom krizom koja će, po svemu sudeći, biti gora od Velike depresije 1930-ih. Stručnjaci kažu kako je to rezultat zatvaranja ekonomije tijekom proljeća, odnosno masovnog "lockdowna" koji je dijelom uveden i kako bi se smanjio pritisak na nedovoljno financirane zdravstvene sustave zemalja Europe.
Ne čudi stoga što se liderima zemalja EU postavlja pitanje koja je svrha "europskog projekta", odnosno EU, ako zemlje članice ne uspijevaju pomoći drugoj zemlji u njezinim najmračnijim vremenima. Ovog tjedna 27 lidera EU sastat će se u Bruxellesu po prvi puta uživo nakon izbijanja pandemije kako bi pokušali odgovoriti na to pitanje i isplanirali kako dalje u budućnosti.
Guardianov Odjel za istraživačko novinarstvo opsežno je istražio kako je Europa postala epicentar pandemije i koje bismo lekcije iz toga mogli naučiti. Priča je to, ističu, o posvemašnjoj nepripremljenosti Europe za ovu krizu, o potpunoj nekompetentnosti europskih institucija u krizi koja ne poznaje državne granice, o Europskoj Uniji koja nije uspjela iznaći adekvatan odgovor na problem.
I dok su se milijuni Europljana pripremali za proslavu Nove godine, dužnosnici EU u Švedskoj prvi puta su dobili obavijest o pneumoniji nepoznatog uzroka koja se javila u Kini. Vijest je najprije stigla u Stockholm, gdje se nalazi Europski centar za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti (ECDC). Centar je utemeljen 2005., nakon epidemije SARS-a u Kini, a cilj mu je nadgledati epidemije u svijetu i na vrijeme alarmirati Europu ako primijete da se nešto događa. Više od toga ECDC ne može učiniti, ističe list, jer odgovornost za zdravstveni sustav je na svakoj zemlji članici.
ECDC svoje je upozorenje izdao već 9. siječnja.
- Prve informacije govorile su da je većina slučajeva povezana s tržnicom u Wuhanu, gdje se prodaju žive životinje. No, nakon samo dva tjedna ispostavilo se da se virus ne prenosi tim putem, već s čovjeka na čovjeka. To je jako promijenilo način na koji smo morali postupiti - kaže šefica ECDC-a dr. Andrea Ammon.
Trebalo je pronaći način kako da se bolest zadrži van granica EU. Tako se 17. siječnja oglasilo još jedno europsko tijelo, EK-ov odbor ministara zdravstva, koji je organizirao videokonferenciju kako bi raspravili novonastalu krizu. No, čini se kako su zemlje članice EU pokazale potpunu nezainteresiranost, od 27 članica na konferencijski poziv javilo se tek 12 ministara. Konferenciju je vodio Wolfgang Philipp, vođa male zdravstvene grupe iz Luksemburga. Rekao je malobrojnima kako se u Kini bilježe deseci slučajeva zaraze novim sojom koronavirusa koji tada nije još imao ni svoje današnje ime Sars-CoV-2. Samo tog mjeseca, zbog proslave kineske Nove godine, očekivao se promet od oko 300 tisuća ljudi koji će iz Kine otputovati u Europu, a to je bio alarm koji se ne smije ignorirati. ECDC je europskim ministrima rekao kako smatra da mjerenje temperature i zdravstveni pregled na zračnim lukama nije dovoljno učinkovita mjera. Tražili su ciljano testiranje putnika na 12 tjednih letova iz Kine, posebno Wuhana.
Nesiguran pristup krizi
Odbor je namjeravao izdati preporuke o postrožavanju graničnih režima. Ali, avaj, to nije bilo moguće s obzirom na to da se više od polovice članova, ministara, nije pojavilo na sastanku. Među njima i talijanski koji, kako se naknadno saznalo, nije primijetio e-mail u kojem ga se poziva na konferenciju. Bio je to početak raspada. Okupljeni ministri bili su frustrirani što odbor ne dobiva pažnju koju bi trebao u rješavanju krize. A vremena nije bilo napretek, kriza se počela razvijati nevjerojatnom brzinom. I to samo nekoliko tjedana nakon što je Europsku Komisiju preuzela Ursula Von der Leyen, inače liječnica i bivša njemačka ministrica obrane.
Guardianovi izvori kažu kako se postavlja pitanje je li ona, s obzirom na stručnost, ipak mogla napraviti više, te se stječe dojam da je krizi pristupila dosta nesigurno, ne odgovarajući na izazov na vrijeme.
- Komisija je trebala ranije krenuti u rješavanje problema. Von der Leyen je izuzetno pametna, no nova je u Bruxellesu i oslanja se na suradnike iz Berlina koji nemaju dovoljno iskustva s europskim poslovima. U takvim trenucima ne pitaš zemlje EU za suradnju, nego ih jednostavno natjeraš na suradnju europskim mehanizmima. Zdravstvo je stvar nacionalne ingerencije, ali u ovakvim slučajevima stvari se moraju pogurati - rekao je listu neimenovani europski dužnosnik.
- Prvi sastanak krizne koordinacije održali smo 28. siječnja. Komisija nije tada ozbiljno shvaćala novu prijetnju. Čak su se pojavili glasovi koji su govorili da će sve ovo "nestati samo od sebe". Nismo promijenili smjer, čak ni kada su se neki igrali konceptom imuniteta krda - kaže Lenarčić.
Krizni odbor ipak je odlučio poduzeti mjere, pa je 29. siječnja donesena zabrana putovanja europskih dužnosnika u Kinu osim u najnužnijim slučajevima, a održana je i tiskovna konferencija na kojoj je Europi rečeno - spremite se. Uzbuna je oglašena, no malo tko se za nju zainteresirao. Mediji su imali preča posla - bavili su se izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU i drugim, vrućim političkim temama, pa je zdravstvena kriza u tamo nekom Wuhanu pala u drugi plan.
- Sazvali smo tiskovnu konferenciju i došli u gotovo praznu sobu. Pozvali smo na pripravnost, rekli da bi sve zemlje članice morale ovo shvatiti ozbiljno i pripremiti se na krizu.Soba je bila toliko prazna, novinara nije bilo, da smo mogli čuti jeku svojih glasova. Ipak, nadali smo se da će vijest uspjeti doprijeti u medije. To se nije dogodilo, sva medijska pažnja bila je tada na zadnjem plenarnom zasjedanju Europskog parlamenta u kojem sudjeluju zastupnici iz UK. Mediji su bili preplavljeni snimkama zastupnika koji pjevaju i drže se za ruke. Da, bio je to povijesni trenutak, tužan i vrlo emotivan trenutak. No, nimalo ne mijenja činjenicu da smo mi morali tog dana nešto drugo poručiti, a ljudi za to uopće nisu bili zainteresirani - dodaje Lenarčić.
Nisu samo novine i televizije bile nezainteresirane, potpuni manjak interesa pokazali su i europske institucije. ECDC tog je tjedna izdao preporuke svim vladama da ojačaju kapacitete svojih bolnica, naročito jedinica za intenzivnu njegu. Važnost te poruke nije prepoznata.
- Po mom mišljenju, sve su zemlje prvotno podcijenile ovu krizu i kako će se brzo razviti. - kaže Ammon.
Uništene maske
Dok su se frustrirani europski zdravstveni dužnosnici borili kako zemljama uputiti jasnu poruku da se priprema kaos, virus se potiho, ali nezaustavljivo širio. Tako su 30. siječnja dva kineska turista u Rimu testirana i bili su pozitivni na koronavirus. Italija je odmah suspendirala sve letove iz Kine i zatražila sastanak Eu ministara zdravstva kako bi se postrožio režim putovanja. DA bi se sastanak konačno održao, bila su potrebna tri tjedna.
- Bilo je to vrijeme u kojem je Hrvatska predsjedala Europskom Unijom, te je bila odgovorna za organizaciju tog sastanka. No, upravo se nalazila u velikom skandalu uslijed kojeg je hrvatski premijer Andrej Plenković morao smijeniti ministra zdravstva Milana Kujundžića. Do trenutka kada je sastanak napokon održan, diljem Europe počeli su se pojavljivati slučajevi - tvrdi istraživački odjel uglednog britanskog lista.
Novi ministar zdravstva (Vili Beroš, op.a.) rekao je, predsjedajući sjednicom, kako odgovor na koronakrizu mora biti trenutan i učinkovit. No, interno izvješće ECDC-a pokazuje kako je to bilo daleko od istine - zemlje EU još su bile duboko nepripremljene. Štoviše, čak su u prijašnjim mjesecima učinile kobnu grešku. Mnoge od njih uništile su čitave svoje zalihe zaštitne opreme, naročito maski, jer im je istekao rok trajanja, a nove nikada nisu kupljene. Planovi za slučaj eventualne pandemije bili su potpuno zastarjeli i neadekvatni za ovu krizu. Nekoliko europskim zemalja naprosto je uništilo sve svoje zalihe maski, kaže list pozivajući se na upućeni izvor.
Tako je Francuska 2011. imala zalihu od 1,7 milijardi maski, a spali su na 117 milijuna. Samo u razdoblju od siječnja do ožujka ove godine spalili su jedan i pol milijun maski. Belgija je naredila uništavanje 38 milijuna maski koje nikad nisu zamijenjene novima.
Zalihe zaštitne opreme dodatno su se topile jer su sve do 23. veljače goleme količine svakodnevno letovima odlazile u Kinu. Europa se nadala da će tako suzbiti zarazu, naivno vjerujući kako kontinent još nije izložen virusu.
- Moja kolegica, zdravstvena povjerenica Stella Kyriakides čitavo je vrijeme tražila da joj se dostave podaci o stanju zaliha zaštitne opreme. Nikada nismo dobili precizne podatke koji bi nam poslužili da dobijemo kvalitetnu sliku o tome čime raspolažemo. U mnogo zemalja pokazalo se da ni države ne znaju točno s čime raspolažu.
U danima vikenda, s kraja veljače na ožujak, više od dvije tisuće ljudi u Europi je potvrđeno zaraženo. U Italiji ih je 35 umrlo. Von der Leyen odlučila je preuzeti odgovornost i počela upravljati krizom. Informirala je Lenarčića o opasnosti od krize te formirala tim za borbu protiv koronavirusa. I dok je ona svoj tim predstavljala pred televizijskim kamerama, Europa je počela zapadati u stanje kaosa. Europske zemlje su, jedna po jedna, počele zabranjivati izvoz maski i ostale zaštitne opreme, čak i svojim susjedima. Potez je to koji, smatraju mnogi, predstavlja jednu od najvećih europskih pogrešaka u borbi s koronavirusom.
Krenulo je iz Francuske, a uskoro je i Njemačka zabranila izvoz, a u narednim danima već je 15 zemalja EU zabranila izvoz ne samo zaštitne opreme već i lijekova. Kamioni puni zaštitne opreme zaustavljani su na granicama, europski lideri međusobno su se optuživali za manjak europske solidarnosti, a neki kontejneri koji su pristigli u luke u Njemačkoj i Francuskoj naprosto su ukradeni te se ni danas ne zna gdje su završili. Belgijske i Nizozemske vlasti počele su manijakalno kupovati ključne sastojke kako bi proizvele lijekove potrebne oboljelima.
Tada se ponovno sastao europski zdravstveni odbor na čelu s Kyriakides.
- Danas vas molim da se potpuno posvetimo zajedništvu. Moramo raditi zajedno, odgovorno i transparentno, kako bi u duhu solidarnosti pronašli koherentni politički odgovor - rekla je ona tada.
Jednostrani potezi
Poruke o potrebi zajedništva nisu naišle na plodno tlo. Njemačka je prva jednostrano zatvorila svoje granice, blokiravši velik dio kontinenta. Samo na njemačko-poljskoj granici zabilježene su kolone vozila od pedeset kilometara. Stara Europa, ona prije EU, počela je poprimati svoja obilježja.
- Nije problem zatvoriti granice. Ali, o tome morate razgovarati sa svojim susjedom, a to nije učinjeno. To je bilo pogrešno i stvorilo je jako puno problema. Umanjilo je protok robe na slobodnom tržištu, što nije bilo loše samo po ekonomiju već je i zaustavilo protok esencijalne medicinske opreme, što je posebno opasno u vrijeme izbijanja zaraze. Da i ne govorimo o prometu hranom - kaže Lenarčić. To je razbjesnilo Europu koja je, kaže Lenarčić, počela uvjeravati članice da prestanu s takvim sebičnim potezima.
Lenarčić se prisjeća kako su "ljudi s torbama novca" trčkarali Europom, no otrežnjujuća činjenica je bila da - opreme nema. Samo nekoliko tjedana ranije to je bilo nezamislivo. Krenulo je i urušavanje ekonomije, najprije u Italiji, a do 23. ožujka većina europskih ekonomija se urušila uslijed "lockdowna", osim Švedske koja je izabrala poseban model borbe s virusom.
Za mnoge je lockdown došao prekasno.
- Da je Italija to učinila deset ili četrnaest dana ranije, stvari su možda mogle biti bolje. Ministarstvo zdravstva to je predlagalo, ali nisu uspjeli uvjeriti Vladu. Bilo je jako teško uvjeriti ministra financija i premijera da je situacija tako ozbiljna - kaže Walter Ricciardi.
12. ožujka Von der Leyen je od svojih stručnjaka obaviještena kako se epidemija u Europi ne može zaustaviti. Već sljedećeg dana Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je Europu novim globalnim epicentrom pandemije.
Nabava zaštitne opreme postala je apsolutni imperativ. Ricciardi se prisjeća kako je duboko razočaravajuća bila spoznaja da Europi manjka svega, a Italija je u tome bila u najtežoj situaciji.
- Osim zaštitne opreme, manjkalo nam je i respiratora, a bilo ih je gotovo nemoguće kupiti. Apelirali smo na Europu da nam se omoguće respiratori. Odgovor je stigao tek nakon dva mjeseca. Ne bih rekao da je stvar u nevoljnosti Europe da nam pomogne, nego u pretjeranoj birokratiziranosti procesa. Na kraju smo respiratore dobili kad je najgore već prošlo - prisjeća se talijanski zdravstveni stručnjak.
Europska komisija još se u siječnju dosjetila kako bi se mogli svi udružiti i po ideji zajedničkog tržišta zajedno nabavljati opremu kao "jedan veliki kupac", no to nije naišlo na ikakvu reakciju zemalja članica.
Dok je golemi birokratski aparat uspio uvjeriti zemlje da stvarno trebaju reagirati, globalne zalihe zaštitne opreme drastično su ispražnjene, a neke zemlje EU počele su individualne razgovore s kineskim dobavljačima, stvarajući dodatni kaos na nedovoljno zasićenom tržištu.
Nužne zalihe opreme
Lenarčić kaže kako su u ovoj situaciji mnogi pogriješili, no iz toga treba izvući pouku za budućnost. Vjeruje da je ključ rješenja ovakvih kriza u europskom zajedništvu, te da bi se ubuduće trebalo posvetiti modelu Europe kao jednog velikog kupca zaštitne opreme u ovakvim situacijama.
- U novom sedmogodišnjem planu financiranje zdravstva diže se na godišnjoj razini s 400 milijuna eura na oko devet milijardi. Zaključeno je da se članice moraju bolje podupirati. kada je Italija pozvala, nitko joj nije pristigao u pomoć. EU će ubuduće gomilati zalihe opreme, radije nego da se oslanja na velikodušnost drugih članica. Moramo imati adekvatne količine zaštitne opreme u slučaju bilo kakvog medicinskog, kemijskog, biološkog ili nuklearnog incidenta - kaže Lenarčić uoči europskog sastanka na vrhu koji bi se trebao održati ovog petka.
Guardian zaključuje kako sugovornici smatraju da bi Europski centar za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti (ECDC) morao dobiti izvršnu, a ne samo savjetodavnu ulogu u vrijeme ovakvih kriza poput globalnih zaraza.
- Zemlje članice EU moraju naučiti da se moramo pripremati za ovakve situacije, jer ovo sigurno nije prvi niti zadnji ovakav događaj. Takvih ćemo kriza u budućnosti imati još. Obrasci našeg ponašanja, turizma i trgovine, mijenjaju se diljem svijeta. Bit ćemo jako razočarani ako to ne shvatimo na vrijeme - zaključuje Ricciardi.
