Propast liberalizma: Uskoro ćemo se probuditi i vidjeti da se Europa pretvorila u zajednicu malih diktatorskih režima

Iz svake, a pogotovo hrvatske perspektive zanimljivo je (a na svoj negativan način i fascinantno) bilo promatrati veliku pobunu prigradske mladeži koja je sredinom kolovoza zahvatila prvo Tottenham, a potom i južne londonske četvrti i siromašne dijelove ostalih britanskih gradova. Već dva tjedna domaći i zapadni analitičari zažareno se prepiru oko stvarnih izvora londonskih omladinskih nemira, natežući se oko toga jesu li njihovi izvori klasni ili rasni, je li izvorište višak ili manjak multikulturalizma, je li im pogodovalo previše ili premalo socijalnih beneficija, i bune li se ta djeca zato što su crna, zato što su siromašna ili ipak zato što su neobrazovana, blazirana i neradnička. Tottenhamski ustanak se dogodio, da bi u tjednima potom poput kamena bačenog na vodu pobudio valiće interpretacija koje su otkrivale poziciju onoga koji govori: marksisti su se otkrivali kao marksisti, liberali kao liberali, torijevci kao torijevci, a svi su imali upiljen pogled u isti Rorschachov test, vidjevši u istoj socijalnoj mrlji posve različito.

‘Sektor Jug’ na sjeveru

Nama ovdje (ili bar meni) u cijeloj je priči, međutim, fascinantno bilo nešto sasvim drugo. Naime, mi već 15 godina živimo u zemlji koja je pod stigmom činjenice da je nastala na grabežu. Puno naših frustracija, zavada i zlovolja izvire iz činjenice da je čin oslobođenja koji je oblikovao ovu državu i društvo bio istovremeno i čin masovne pljačke, moment u povijesti kad je red i poredak rekao “laku noć”, a u upražnjeni vakuum upali su oni koji su iz tuđih kuća (zato što su tuđe i jer je to “njihovo”) otimali freze, krave, videorekordere, utičnice. Na činjenici da je dosta bilo pet dana nepostojanja ni jedne države da se naš “mali čovjek” pretvori u marodera koji pljačka tuđe domove već godinama baziramo vlastitu samokritiku, nedostatak samopoštovanja i uvjerenje o vlastitom gluhom balkanstvu. A onda se dogodi Tottenham, i najednom gledamo kako usred najstarije svjetske demokracije, u zemlji u kojoj - kako i poslovica kaže, trava jest takva jer je zalijevaju tristo godina - neka druga horda marodira nečije tuđe kuće, dućane i gostionice, i to zato što su “njihovi”, i zato što se poredak utrnuo poput svijeće. Diljem rubova Londona, Engleska je ovog kolovoza (čak je i mjesec isti) doživjela svoj “sektor Jug” gdje je neki raspomamljeni polusvijet grabio tuđe iPhone, plazma televizije i modne krpice, i to - zašto? Jednostavno: zato jer je mogao.

Filozofija gđe Thatcher

Još prije tri godine cijeli se svijet snebivao nad dvjema Beograđankama, Jovanom Petrović i Majom Trbojević, koje su noć paleža i meteža povodom proglašenja neovisnosti Kosova iskoristile da si poprave garderobu, razbiju izlog i ukradu Reebok patike. Danas to više nikome nije smiješno, jer su Maja i Jovana postale glasonoše generacije, prve laste paneuropskog trenda: revolucije se, po novom, dižu da ukradeš iPod i Dolce & Gabbanu.

Nakon “tottenhamske revolucije” silni komentatori nisu propuštali napomenuti kako se londonska revolucija gangova događa točno trideset godina nakon Clasha i “Gangs of Brixton”, trideset godina nakon prvih velikih brixtonskh nemira i početka klasnog rata koji je u Britaniji povela Margaret Thatcher. Ali, tada, osamdesetih, nije bilo previše dilema oko toga koliko je taj rat klasni. Gospođa Thatcher tih je sedamdesetih na vlast došla vođena antipatičnom, ali čvrstom i jasnom ideologijom koja je uvelike nalik onom što u nas iz novina savjetuju ekonomski eksperti: štedljiva država, “ne” socijalnom zapomaganju, više tržišta, dosta subvencija.

Samo nekoliko godina potom krenula je u najveći i posljednji klasni rat u britanskoj povijesti, kad je stala privatizirati čeličane i zatvarati nerentabilne rudnike. Uslijedio je veliki jednogodišnji štrajk rudara koji je završio porazom štrajkaša, značio slom i sindikalizma i stare britanske industrijske kulture. Na jednoj strani našla se Thatcher, tvrda liberalka i učenica von Hayeka, a na drugoj Arthur Scargill, bivši rudar, stari marksist koji se u poznim intervjuima nije libio hvaliti Lenjina i kritizirati “Solidarnošć”. Thatcher je pobijedila, sindikati su skršeni, a u roku od deset godina zatvoreno je 170 engleskih rudnika, ostalo je samo njih šest. U tih deset godina trijumfalna pobjednička ideologija inficirala je obje strane političkog spektra: 1989. pada Zid, eurokomunističke se stranke preimenuju, na istoku komunisti postaju liberali, a godine 1994. laburisti izbacuju iz programskog statuta točku sedam (nacionalizacija velikih privrednih resursa) nakon čega Scargill napušta stranku i osniva novu, marginalnu.

Demonstranti iz 80-ih

I zato, ako postoje sličnosti između nereda iz pjesama Clasha, ere Brixtona i današnjice, te sličnosti padaju pred jednom, velikom i opakom razlikom. Tih osamdesetih politika je još počivala na ozbiljnim ideološkim razmimoilaženjima, a ta razmimoilaženja bila su usađena u klasno. Rudari, radnička omladina i društveno marginalni još su uvijek imali svog “prirodnog” političkog partnera koji je bio uzemljen u središte središta institucionalne politike. Gnjev je, ako je htio, mogao imati ideologiju, i aktivističko uzemljenje. Tadašnja Europa bila je puna nasilnih demonstranata. Ali, ti su nasilnici bacali Molotovljeve koktele, blokirali NATO-ove baze, kamenovali parlamente i nuklearne centrale, jurišali na Rammstein. Danas, eto, oni kradu plazme i cipele.

Lako bi i utješno bilo reći da niz populističkih, nasilnih nereda koji su posljednjih godina drmali Europom od francuskih banlieua do Grčke i Britanije ima podrijetlo u političkom “velikom konsenzusu”, u činjenici da Europa više nema tradicionalnu ljevicu koja bi kanalizirala interese rubnih. Dijagnoza je, međutim, po mom mišljenju mnogo gora. Naime, ona tradicionalna glasačka baza koja je po uvriježenom marksističkom obrascu morala biti i bila sol ljevice danas ima svog političkog predstavnika, ali taj predstavnik nije na ljevici. Naprotiv - on je na krajnjoj desnici. Posljednjih godina pratim što u novinama pišu moji pametni kolege koji su bili najuvjereniji proeuropejci. I oni su osupnuti činjenicom da u najstabilnijim, najuljuđenijim, mentalitetno najstaloženijim europskim društvima poput Nizozemske, Finske, Danske zastrašujuće dvoznamenkaste postotke dobivaju oštre nacionalističke stranke koje program temelje na borbi protiv imigracije, euroskepsi, strahu od eura, schengena, islama, Balkana, Slavena, poljskih vodoinstalatera.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista