MLADI POLJOPRIVREDNICI

Životni zaokret judo šampionke: ‘Sport je bio moj život, ali sve se promijenilo kada sam na dar dobila kozu‘

Obitelj danas ima čitavo stado te sami proizvode kozji sir i čvarke, a želja jednog dana im je vlastita minisirana, odnosno kušaonica
Tatjana Lovrić Jovanović i suprug Željko Jovanović
 Vlado Kos/Cropix

Judo je moj život - izjavila je prije tri godine Tatjana Lovrić-Jovanović nakon što je u 38. godini četvrti put u karijeri proglašena najboljom sportašicom Vinkovaca. Ova nevjerojatna žena do tada se više od 40 puta kitila medaljama, pretežno zlatnima, na različitim domaćim, europskim i svjetskim natjecanjima u judu. Čak je 20 puta bila prvakinja Hrvatske, zlato je ponijela i na Europskom vojnom prvenstvu, a sa Svjetskog kupa i Svjetskih vojnih igara donijela je srebrne medalje...

Popis je to koji, osim o uspješnosti, govori o karakteru jedne svestrane žene, rođene Vinkovčanke odrasle na gradskom asfaltu, koja se prije 14 godina udajom za Željka Jovanovića preselila u 25 kilometara udaljene Komletince, mjesto u sastavu Grada Otoka, gdje je svila obiteljsko gnijezdo iz kojeg je u međuvremenu na svijet stiglo i njihovih zajedničkih pet zlatnih medalja - Ivo (13), Ana (12), Luka (10), Lucija (9) i Karlo (6).

Dolazak u tradicionalnu slavonsku obitelj nije Tatjani donio samo promjenu životnog okruženja nego i životnih navika..., ali nije joj trebalo puno da se privikne na život na selu. Ipak, potpuna prekretnica u njezinu, ali i Željkovu životu dogodit će se onog trenutka kad su na dar dobili kozu, a danas Tatjana može slobodno reći - kozarstvo je moj život.

image
Tatjana Lovrić Jovanović
Vlado Kos/Cropix

Piju i po pet litara

- Sve je krenulo od toga da su nam djeca bila često bolesna. Prehlade, bronhitisi..., a onda je Luki dijagnosticirana i anemija. Tada nam je tetka predložila da nabavimo kozu i da djeci počnemo davati kozje mlijeko. Prvu kozu dobili smo na poklon i tako je krenulo, a epilog je bio taj da se Luki za tri mjeseca krvna slika popravila, dijete se zarumenjelo, a ni Ivo i Ana više nisu bili toliko često bolesni.

Danas, iskreno, ne pamtimo kad smo s djecom bili kod liječnika, a koliko svi obožavamo kozje mlijeko, dovoljno govori što svaki dan popijemo i po pet litara - smiju se Tatjana i Željko, koji su uvidjevši blagodati kozjeg mlijeka odlučili osnažiti stado, pa su koze s vremenom preuzele primat u odnosu na svinje, koje Željkova obitelj uzgaja desetljećima.

- Da mi je netko rekao da ćemo danas imati čitavo stado te proizvoditi kozji sir i kozje čvarke, rekao bih mu da je lud - iskreno će Željko dok sjedimo u njihovu obiteljskom domu i razgovaramo kušajući, naravno, njihove unikatne kozje čvarke te dimljeni i bijeli polutvrdi kozji sir...

Tatjana je OPG registrirala 2015. godine, a prije toga već su zbog viška mlijeka počeli raditi i sir.

- Bilo je to više za naše potrebe, rodbinu i prijatelje, a onda su nam svi koji su ga kušali predložili da odemo na sajam u Otok, gdje smo u kratkom vremenu prodali svih 20 kilograma koje smo donijeli. To nam je bio znak da se tome trebamo ozbiljnije posvetiti - govori Tatjana, koja je ubrzo nakon toga završila i tečaj sirarstva te dobila dozvolu Ministarstva poljoprivrede za preradu kozjeg mlijeka u sir. Željko je, pak, bio potpuno posvećen radu na imanju, a nakon što je zbog bolesti napustio posao u razminiranju. I danas je formalno nezaposlen, ali zato kod kuće posla ima napretek.

- Ja vam u tome uživam. Bude, naravno, i dana kada si ljut, kada je teško, ali tada me ove čudesne životinje odmah oraspolože. Koze su doktori za psihoterapiju, kad si najtužniji ili najljući, ona te pogleda, napravi neku smiješnu grimasu i odmah zaboraviš na sve - priča Željko dok obilazimo tor s njihovim blagom, u kojem dominira najveći od tri jarca. Željko ga zove Dečko ili Momčina.

image
Vlado Kos/Cropix

Ideja o čvarcima

- Svi imaju imena, samo što ih mi različito zovemo. Djeca im daju neka svoja imena, a Željko i ja svoja - objašnjava Tatjana te sa širokim osmijehom gleda stado u kojem su 24 koze, tri jarca, 20 prvojarkinja i 30-ak jarića koji samo trčkaraju za kozama i gledaju kako bi se domogli majčina mlijeka. Zanimljivo, iako je za kozje mlijeko poznato da je mnogima, a osobito djeci, odbojno zbog svog intenzivnog okusa, ovo s njihova imanja je toliko pitko da bi netko pomislio kako nije riječ o kozjem.

- Odgovor se krije u podneblju. Naime, kozje mlijeko u Slavoniji nije isto kao ono u Istri i Lici, jer su kod nas blaže trave kojima se koze hrane, a jedu i dosta sijena i žitarica. Oni koji ga jednom probaju uvijek mu se vraćaju, a velika je prednost i što je dobro protiv bronhitisa, astme, dijabetesa... - kaže Tatjana, a Željko ističe kako u njihovu siru nema mješavina mlijeka, nego samo kozje. On je došao na ideju o čvarcima od kozjeg sira.

- Meni se kao svinjogojcu to stalno motalo po glavi - objašnjava Željko, na što se Tatjana ubacuje.

Red ispred štanda

- Da ste samo vidjeli kakva mi je kuhinja bila. Prženje, ovo-ono, majko moja, pa sam mu govorila: to se ne radi tako, onda sam se i ja uključila pa smo zajedno kemijali, jer nije lako, budući da je kozji sir manje mastan i, što je više suh, više se raspada... Trebalo je puno kombiniranja dok nismo postigli ovo što sada imamo. Ali, nismo ništa bacili, sve smo to mi pojeli - smije se Tatjana.

Danas rade dvije vrste čvaraka - tvrđe i hrskavije, a receptura je naravno tajna. Prije dvije godine stranci su im na sajmu u Vodnjanu pokupovali sve čvarke koje su donijeli, a jedan od njih bio je vegetarijanac, pa je bio dodatno fasciniran. Na sajmu Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, kamo su pozvani zahvaljujući glasovima studenata, kažu da je ispred njihova štanda red bio kao ispred McDonald'sa. U međuvremenu su iskoristili i fondove EU, pa su kupili vakumirku za sireve, rabljeni traktor, kosilicu, trimer, električni pastir za 800 metara ograde i jutro zemlje.

- Imamo roditeljska četiri jutra i ovo jedno smo kupili, što je nešto malo manje od tri hektara, ali to nam je malo. Trebalo bi nam barem još toliko da možemo zasaditi svoj kukuruz i više djeteline. Ove godine kupili smo vagon kukuruza i sijena, što nam poskupljuje troškove, ali uspijevamo držati neki balans između troškova, kvalitete proizvoda i cijene koja mora biti prihvatljiva našem čovjeku.

image
Vlado Kos/Cropix

Imamo dosta planova, htjeli bismo ići i na zaštitu izvornosti, htjeli smo patentirati čvarke, ali to je iznimno kompliciran postupak. Jedva smo i logo, koji je nacrtala naša kći, zaštitili - govore Tatjana i Željko, kojima je ipak konačni cilj vlastita minisirana, odnosno kušaonica.

- To je ozbiljan projekt, vrijedan oko 100 tisuća eura, a mi bismo morali osigurati 30 posto svojih sredstava. A kako ih nemamo, morali bismo naći neku banku da nas prati, no još nemamo uvjete za to, ali nadamo se da ćemo ih steći. Htjeli bismo se širiti, ali nećemo srljati. Za sada smo zadovoljni. Djeca su zdrava, što je najvažnije - istaknula je Tatjana koji koristi i sve prilike koje joj se ponude za dodatno educiranje.

Sada se samo nadaju što skorijem kraju pandemije i povratku sajmovanja. Na sajmove su prijašnjih godina išli i uz financijsku potporu Grada Otoka, kojem su zato zahvalni. U ovim su uvjetima osuđeni na prodaju preko interneta ili na kućnom pragu, a to ipak nije razina kakva je bila prije pandemije.

Osobna karta

Tatjana Lovrić-Jovanović
profesionalna vozačica
Dob
40 godina

Mjesto
Komletinci

Površina
3 hektara

Proizvodnja
koze, jarići, kozji sir, čvarci od kozjeg sira, sir ribanac

Poslovni moto
Kozarstvo je naš život

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. listopad 2024 17:40