„Hoćeš li i ti biti među otpisanima?”, s tim pitanjem je najčešće počinjao razgovor između dječaka, igrača prvoligaškog kluba HNK Gorica još za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika. Strahovanja mnogih malih nogometaša obistinila su se već u lipnju na kraju sezone jer je iz te velikogoričke nogometne perjanice ispisnice dobilo čak stotinu djece i to od 2016. godišta, dakle u dobi od sedam godina nadalje. To je izazvalo ogorčenje među roditeljima koji su se „rastrčali” po ostalim velikogoričkim i turopoljskim klubovima kako bi svoje male nogometaše negdje upisali i tako donekle ublažili nimalo pedagošku poruku „nisi dovoljno dobar” koju su iz tog kluba uputili njihovoj djeci koja su tek kročila u svijet sporta.
‘Izbacuju nam djecu na ulicu‘
„Ovo je sramota. Izbacuju nam djecu na ulicu. Kako ću sad ja svom djetetu objasniti da nije manje vrijedan i uvjeriti ga da je dovoljno dobar kako bi se nastavio baviti svojim omiljenim sportom? Morate razumjeti da je našoj djeci to bio cijeli svijet. Tu su stekli prijatelje, ekipu, s radošću su odlazili na utakmice, nije im bilo teško trenirali po kiši, vjetru... Moje je dijete u tom nogometnom klubu provelo dvije godine, nogomet mu je bila glavna tema i u kući i s prijateljima; njega jedino i igraju i na obližnjem igralištu, a sad više ne želi ni tamo ići jer ga je kaže sram pred prijateljima zato što su ga izbacili iz kluba”, priča nam majka jednog od „otpisanih” devetogodišnjaka. Otac desetogodišnjaka koji je u HNK Gorica proveo tri godine ogorčen je ne samo na klub nego i na goričku vlast i političare. „Licemjeri! Svima su puna usta djece; „kite” se titulom „Grada prijatelja djece” i „Europskim gradom sporta”, a djecu nam izbacuju iz klubova.
HNK Gorica se znatnim dijelom financira i iz gradskog proračuna, dakle našim novcem, a ovako se postupa s njima već u najmlađoj dobi. Je li to način privlačenja djece i mladih u sport i za ostanak u njemu za što se deklarativno zalažu na svim razinama kad god su upaljena svjetla reflektora?”
‘Moje se dijete prestalo baviti sportom. Ne želi više nigdje biti izbačen‘
Majka sada jedanaestogodišnjaka koji je prošle godine dobio ispisnicu iz HNK-a Gorice kada je isto izbačeno stotinjak djece, otkriva nam kako se njezino dijete potpuno prestalo baviti sportom. „Nudila sam mu da se upiše u neki drugi sport, ali više neće, kaže da više ne želi nigdje biti izbačen i da to nije za njega. Udebljao se, sve je više na mobitelu i igricama, a za nogomet više ne želi ni čuti. „To mu je suzilo i izbor prijatelja i druženja, jer većina djece njegovi dobi na igralištima igra nogomet. On je sad već zaostao za njima i ne žele ga uključiti u ekipu”, priča ta zabrinuta majka.
‘Mafija s plavim članskim iskaznicama‘
Znakovito je da niti jedan roditelj s kojim smo razgovarali, a bilo ih je više od dvadesetak, nije željelo niti pod inicijalima istupiti u javnost. Na pitanje čega se boje, navodili su neke od sljedećih razloga: „Ne želim da mi naštete djeci, oni su svi umreženi, na kraju mi dijete neće moći igrati niti u jednom klubu na turopoljskom području” ili „To je mafija s plavim članskim iskaznicama, svugdje su infiltrirani i na sve su spremni. Mogli bi me ugroziti na poslu” itd. itd.
Šutnja lokalnih medija
Zanimljivo je da u jednom gradu od 30-tak tisuća stanovnika (koliko ima urbano naselje Velika Gorica i iz kojeg djela i najviše gravitira djece prema HNK-a Gorica) o tolikom broju izbačene djece nije napisano niti slovo u lokalnim medijima. Tim više što je Grad Velika Gorica osim dugogodišnje titule „Grada prijatelja djece” dobio i titulu „Europskog grada sporta” za 2023. godinu koje im je dodijelilo udruženje sportskih gradova Europe (ACES Europe) i to na temelju ulaganja u sport i osiguranje uvjeta između ostalog i za uključivanje što više djece i mladeži u sportske aktivnosti.
HNK Gorica: ‘Nemamo uvjeta za treniranje tolikog broja djece‘
Za komentar smo upitali i upravu HNK Gorica, registriranom kao udruga građana kojoj je cilj, kako stoji u njihovu opisu „okupljanje građana, osobito mladeži radi bavljenja sportom”, a pod djelatnošću među prvima je naveden „rad s djecom predškolske dobi i odgojno-obrazovni rad s djecom...”; koliko su njihovi postupci u skladu s proklamiranim načelima te koliko je stručno opravdano, ali i pedagoški da se djecu već od sedam godina kroz selekcije izbacuje iz kluba. Odgovorili su kako se ulaskom u prvu ligu seniorske momčadi, prije pet sezona, iznimno povećao interes djece za upis u njihov klub, no da raspolažu s ograničenim uvjetima za treninge. „Stoga smo već lani počeli s reorganizacijom nogometne škole prilagođenom navedenim uvjetima i ograničenim kapacitetima koje imamo. Broj trenažnih terena i pratećih prostora Gradskog stadiona u ovom trenutku nije predviđen za više od dvjestotinjak aktivnih sudionika u svim selekcijama. A mi smo proteklih godina tu brojku nadmašili gotovo četverostruko što nije bilo dugoročno održivo”, naveli su odgovoru te najavili da će ta „reorganizacija” nogometne škole odnosno izbacivanje djece kroz selekcije biti završena iduće godine, a cilj je „prilagoditi broj djece u nogometnoj školi broju terena kako bi se kvalitetno mogao provesti program razvoja igrača i selekcija Kluba”.
Zaključuju kako se HNK Gorica zalaže za svojevrsnu decentralizaciju nogometa u Velikoj Gorici budući da na tom području ima dosta klubova kroz koju će djeca dobiti veću priliku da se nogometno izgrade i potom možda ponovno stignu u HNK Goricu. No, pitanje je koliko će to u ostalim turopoljskim klubovima koji nisu proglašeni klubom „od posebnog značaja” kao HNK Gorica, biti moguće. Naime, u tim klubovima koji od Grada dobivaju višestruko manje iznose, uvjeti za treniranje su daleko lošiji, od nedostatne i loše održavane infrastrukture do prevelikog broja djece na jednog trenera, pa tako umjesto standarda od 12 do 14 djece na jednog trenera nije rijedak slučaj da jedan trenira 30 ili čak 40 mališana.
‘Ne miješamo se u politiku‘
S obzirom da HNK-a Gorica ima status udruge od posebnog značaja koja pripada vrhunskom sportu te je „nositelj kvalitete i razvoja sporta Grada Velike Gorice, i u funkciji je omasovljenja pojedinog sporta”, u prošloj joj je godini iz gradskog proračuna, a kroz Zajednicu športskih Udruga Grada Velike Gorice dodijeljeno više od 365 tisuća eura (2,7 milijuna kuna, a isto je planirano i u ovoj godini). A kako se sredstva dodjeljuju i u cilju potpore rada s djecom i mladima, tražili smo i komentar te Zajednice. Odgovorili su nam kako je istina da je težište njihova rada na uključivanju što većeg broja mladeži u organizirani sustav sporta, no da je svaka njihova članica, uključujući i HNK Goricu, pravna osoba za sebe te da se oni nikad nisu miješali u sportsku politiku svojih članica.
Iz Grada Velike Gorice nema odgovora
Zanimao nas je i odgovor Grada Velike Gorice o toj kontroverznoj politici prema djeci koju vodi ta sportska uzdanica cijelog turopoljskog kraja. Naime, i gradskog se proračuna osim navedenih milijuna plaćaju i svi režijski troškovi kluba te održava stadion koji je u gradskom vlasništvu, ali ga koristi HNK Gorica. Upitali smo hoće li možda Grad pomoći u pronalaženju dodatnih terena koje klub navodi kao razlog izbacivanja djece kako se takve situacije više ne bi događale. Ni na opetovani novinarski upit iz gradske uprave koju vodi HDZ-ov gradonačelnik Krešimir Ačkar nije stigao odgovor.
HNS umjesto odgovora traži pojašnjenje termina „izbacivanje djece”
Bili smo uporni pa smo zatražili i komentar Hrvatskog nogometnog saveza kao krovnog tijela muškog i ženskog nogometa za sve dobne kategorije oko politike izbacivanja djece iz nogometnih klubova jer to je ove godine napravio i novopečeni prvoligaš iz Zagreba, NK Rudeš. Stigao je samo protuupit njihova glasnogovornika Tomislava Pacaka: „Možete li objasniti što znači izbacivanje djece?”, nakon čega se više nisu oglasili. Objašnjenje im je dala jedna mama: “Moje dijete nije ispisano jer ga ja nisam ispisala po djetetovoj želji. Nije ispisano jer se moje dijete ne može vratiti u klub kada to zaželi. Ono je izbačeno. Uvijek je bilo selekcija, ali nikada u tako mladim dobnim skupinama, i nikada na način da se po godištu izbaci pola od upisane djece”, referirajući se na postupak HNK Gorice.
NK Rudeš traži pomoć od Grada Zagreba
Iz NK Rudeša je ove godine oko 60-tak djece moralo napustiti taj klub.To je isto izazvalo ogorčenje roditelja, planule su društvene mreže nizom kritika na takvu politiku kluba. Iz NK Rudeša su isto odgovorili kako je razlog nedostatak terena zbog čega djeci nisu u stanju pružiti kvalitetne uvjete te da neće primati nove članove dok god uz pomoć Grada Zagreba i lokalne zajednice ne prošire i ne obnove infrastrukturne kapacitete. U njihovom klubu novom „reorganizacijom” unutar nogometne škole obuhvaćene su dobne kategorije „U12, U13, U14 i U15”. Tvrde i kako su prema Gradu već išli s prijedlozima i inicijativama, ali da odgovora zasad nema.
Sport kao najbolja prevencija
S obzirom da je Hrvatska na visokom petom mjestu u Europi po broju pretile djece (35 posto prema rezultatima Europske inicijative za praćenje debljine djece) te je iz generacije u generaciju uočen sve slabiji razvoj motoričkih vještina, a istodobno porast kroničnih bolesti poput šećerne bolesti i depresije kod djece i mladih; stručnjaci su složni da je što masovnije uključivanje djece u sport najbolja prevencija. Stoga se i kod donošenja novog Zakona o sportu koji je na snazi od prvog siječnja ove godine, naglašavalo kako je njegova intencija što veće uključivanje djece i mladih u sport jer je to temelj stvaranja zdrave nacije.
Iz Ministarstva turizma i sporta su na novinarski upit o izbacivanju djece iz klubova, naveli kako nisu nadležni za financiranje i politiku sportskih klubova, ali da apeliraju na sve dionike u sustavu sporta da učine sve kako bi sport bio mjesto druženja i stjecanja pozitivnih navika i iskustava za djecu te da ih se što više potiče na bavljenje sportom. Dalje su naglasili kako je novim Zakonom trostruko povećano ulaganje u sve segmente sporta, uključujući i u sportsku infrastrukturu te je po prvi puta omogućeno izravno financiranje županijskih sportskih zajednica iz Državnog proračuna i to isključivo za sufinanciranje troškova stručnog rada (trenera) te poboljšanje materijalnih uvjeta za provedbu programa za djecu i mlade do 18 godina. Za tu su namjenu u ovoj godini osigurali tri milijuna eura. Novim Zakonom o sportu, kako je predstavljeno, „višestruko se rasterećuju klubovi jer će kategorizacija sportova dovesti do većih izdvajanja za najuspješnije i najmasovnije sportove, a pogotovo za one koji će imati što veći broj djece i mladih u odnosu na ukupan broj sportaša”.
A mnogi će roditelji priznati kako još jedino pomoću sporta mogu, barem privremeno, odvojiti djecu od uređaja među kojima prednjači mobitel na kojima provode sate dnevno. Željeli bi i da im djeca pomoću njega „prežive” pubertet kako ne bi upala u loše društvo i svijet droge, čija je uporaba zadnjih godina u drastičnom porastu i u Hrvatskoj. I za to žrtvuju i vrijeme i novac.
‘Skup sport‘
Jer imati dijete u sportu za roditelja je uistinu „skup sport”. Od članarine (cca 40 eura mjesečno), kupovanja opreme od kluba što je obavezno (200 eura plus), kopački i to barem četiri para godišnje (zbog treniranja u blatu po zimi ne stignu se osušiti za drugi trening), plaćanja odlazaka na turnire i utakmice... Sve to na kraju ispadne roditelja najmanje 150 eura na mjesečnoj razini. I to za jedno dijete. Tu ne računamo podređene vikende utakmicama, treninge četiri puta tjedno kao da su profesionalci i po snijegu i po kiši, da bi vam na kraju dijete izbacili iz kluba. A par mjeseci prije ste kupili skupu opremu koju više ne može nositi u novom klubu. Ako se dijete uopće više odvaži okušati tako smanjena samopouzdanja.
Nogomet čini 50 posto hrvatskog sporta, a roditeljske članarine četvrtinu ulaganja u hrvatski sport
Nogomet kao najvažnija sporedna stvar na svijetu čini 50 posto hrvatskog sporta, a u klubove je upisano oko 100 tisuća djece. Od sveukupnog ulaganja u hrvatski sport, računajući i lokalnu zajednicu i središnju državu, četvrtinu sredstava čine roditelji sa svojim članarinama (lokalna zajednica cca 146 milijuna eura ili 1,1 milijardi kuna godišnje, država 58 milijuna eura ili 438 milijuna kuna, a roditelji participiraju s više od 66 milijuna eura ili pola milijarde kuna).
Stoga će i država, i lokalna zajednica, uključujući i same klubove, morati daleko više učiniti kako bi sport učinili dostupnijima djeci i mladima. Jer još uvijek je, unatoč donesenim strategijama, zakonima i proklamiranim načelima, stvaranje „zdrave nacije” na plećima roditelja te većina mladih sportaša i dalje uspijeva ne zahvaljujući, nego unatoč sustavu.