Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima Hrvatske! Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu, četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome, za nas svetom tlu između Drave, Dunava i Jadrana, izrekao je Franjo Tuđman u posebnoj emisiji Hrvatske radiotelevizije u povodu međunarodnog priznanja RH.
Bila je srijeda. Tuđmanov govor bio je naglašeno historicistički, kakav je već bio Tuđmanov običaj. Podsjetio je kako se “Hrvatska nakon punih devet stoljeća vraća u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država”. Hrvatska, doduše, u tome trenutku nije bila slobodna na jednoj trećini teritorija, prva faza rata tek je završila potpisivanjem Sarajevskog primirja početkom godine, no važna je prepreka prijeđena.
TV emisija
Posebnu emisiju Hrvatske televizije u povodu priznanja vodili su Božo Sušec i Branimir Bilić. Kroz studij su se izmijenili svi važni političari i umjetnici. Tuđman nije dolazio na Prisavlje, čekao je uključivanja u njemački program, ali je razgovarao s urednicima. Tek poslije, na kraju večeri, kada je prošetao središtem Zagreba i rukovao se s oduševljenim građanima, uz njega je bila reporterka Marija Nemčić. Urednik vijesti koji je povremeno objavljivao pristigle novosti o priznanju bio je Denis Latin. Kamere su bile uključene u ratnoj luci Lora u Splitu, u Sunji, negdje u Slavoniji, na tada neotkrivenoj lokaciji, gdje se podizao moral onima koji su bili na prvoj crti.
Margaret Thatcher, Hans-Dietrich Genscher, George Bush
Jednako važna bila su uključenja iz inozemstva. Jozo Ćurić razgovarao je s austrijskim kancelarom Aloisom Mockom u Beču. Jaroslav Kovačević bio je u Vatikanu, Damir Matković u Parizu je razgovarao s francuskim ministrom Bernardom Kouchnerom, Bogoljub Lacmanović uključivao se iz Moskve, Mirjana Rakić bila je u Londonu. Čekala je na poziv iz ureda bivše premijerke Margaret Thatcher da bi obavila razgovor. Ona je, pak, čekala da informacija o međunarodnom priznanju postane važeća. Tek nakon službene potvrde njezini su suradnici nazvali hrvatskog diplomatskog predstavnika dr. Dragu Štambuka i poručili da će bivša premijerka govoriti. Ono što je rekla, zapisala je i u knjizi. Priznanje Hrvatske “barem je značilo da su postavljene granice onomu što je Beograd želio postići”, da se jasno pokazalo kako agresivno osvajanje neće biti tolerirano. Rat u Hrvatskoj nakon toga je jenjavao. Onima koji su i tada i poslije prigovarali kako je sve bila pogreška, kako je priznanje Hrvatske i Slovenije bio čin koji je doveo do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, poslije je odgovarala da je to “besmislica”. Rat u Bosni bio je planiran i započeo ranije. Konačno, Republika Srpska ili Republika srpskog naroda u BiH proglašena je 9. siječnja 1992. godine. Emisija na nacionalnoj televiziji trajala je oko pet sati. Svi koji su u njoj sudjelovali, svi opozicionari i političari iz vlasti, svi su pozvani ručati s predsjednikom RH na Hipodromu. Sve je bilo puno zanosa, u teškoj ratnoj situaciji bio je to sretni trenutak koji se dugo čekao.
Proces osamostaljenja
Međunarodno priznanje još je prije pravog početka rata, u ljeto 1991., bilo iščekivano, u javnosti se stvorio dojam da bi s priznanjem rat možda mogao biti izbjegnut ili zaustavljen. Nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., jednako kao i Slovenija, dvije republike bivše Jugoslavije međusobno su se priznale. Potom je proces osamostaljenja odgođen na tri mjeseca, ali je nastavljen rat. Nastavljeno je i lobiranje za međunarodno priznanje, što su neke države učinile i prije velikog vala priznanja 15. siječnja 1992. godine. Prve su bile baltičke republike pa Island (19. prosinca), Ukrajina, Vatikan, San Marino i Malta (13. siječnja).
Hrvatska je međunarodno priznavana u nekoliko krugova, i to je razlog zašto je središnji datum ostao ponešto manje istaknut. Iako je priznanje malih ili država koje su i same bile u osjetljivoj situaciji bilo hvaljeno, čekalo se priznanje koje je stvarno moglo promijeniti političke prilike. Najviše se čekao potez Bonna.
Njemačka je prva od velikih zemalja, a koje su sve listom bile zagovornice opstanka Jugoslavije, promijenila mišljenje. Nijemci su već 23. prosinca 1991., na dan dokad je Europska zajednica dala rok svim republikama da se izjasne žele li biti priznate kao neovisne države, preko generalnog konzula SR Njemačke u Zagrebu uputila pismo hrvatskom vrhu i obavijestila kako Hrvatsku priznaje, a da će to javno postati zajedno s drugim državama Europske zajednice. Njemačka je dijelom pod pritiskom velikih dijaspora Hrvata, Albanaca i Slovenaca te mogućeg međusobnog sukobljavanja na vlastitom teritoriju, straha od izbjegličkog vala, a ponajviše zbog pritiska javnog mnijenja da je ubijanje i razaranje u Europi nedopustivo i da se ne smije promatrati, odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i ranije. Prethodno je Bonn uspio slomiti otpore koji su bili najizraženiji u Parizu i Londonu, ali nisu bili takvi da se pred stvarnošću i argumentima nisu mogli promijeniti. Nijemcima su najviše pomagali Belgijanci i Danci.
Male države
Njemačko priznanje trebao je biti poticaj novim državama da se pridržavaju svih demokratskih standarda. Ljudi u ratu trebali su dobiti nadu i nadu je Njemačka probudila. Oduševljenje Njemačkom i “Danke Deutschland” ostao je simbol toga kruga međunarodnog priznanja. Potom su dva dana prije velikog priznanja, 13. siječnja 1992., stigla priznanja tri mikroskopske države: Vatikana, San Marina i Malte. Vatikan je, nesumnjivo, imao utjecaj na dio katoličkih država juga Europe, Latinske Amerike, ali u isto vrijeme za neke zemlje rano priznanje i preveliki zagovor nije bila preporuka, što su Zagrebu i poručivali iz Svete Stolice.
Konačno, 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale sve članice Europske zajednice, tada 12 država. Isti je dan slijedilo priznanje Austrije, Švicarske, Kanade, Norveške, Bugarske i Mađarske. To je bio najvažniji krug priznanja. Kako su u Zagrebu bili veseli i s oduševljenjem objavljivali tko je u međuvremenu priznao Zagreb i Ljubljanu, tako su u Beogradu novinari srbijanskog Dnevnika imali golemih teškoća kako priopćiti što se događa pa su petljali, nabrajali tek dio država, pa dodavali nove prema kraju Dnevnika.
Ruska Federacija na dopisu Generalnog konzulata u Zagrebu s pečatom i memorandumom iz jugoslavenskog vremena priznala je Hrvatsku kao samostalnu državu 17. veljače 1992. godine. Čekalo se još samo priznanje Sjedinjenih Država. U tome je trenutku bilo jasno da se Washington više ne premišlja, da se samo traži najbolji trenutak za priznanje.
Kako je Lawrence Eagleburger, koji je vodio američki State Department, rekao potpredsjedniku Vlade Mati Graniću, odabran je već bio i novi veleposlanik, ali odluka o priznanju došla je tek 7. travnja 1992. Amerika je priznala i Bosnu i Hercegovinu, ostavila embargo na oružje, ali je ovim krug zatvoren.
Mladi američki diplomat se okupljenima na Zrinjevcu, gdje se tada još nalazio Generalni konzulat SAD-a, okupljenim građanima koji su se veselili obratio riječima: “Konačno!”
Etapa nevinosti
Proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ma kako nevjerojatno to izgledalo, još nije gotov. Nekoliko država na svijetu nikada nije formaliziralo taj čin, neke, primjerice Niger, nikada nisu odgovorile na hrvatska nastojanja u UN-u da to učine. Proces međunarodnog priznanja zatvorio je i jednu etapu nevinosti, oduševljenja, požrtvovnosti u kratkoj povijesti Republike Hrvatske. Samo međunarodno priznanje nije bilo neobično. Nakon završetka hladnog rata raspale su se multinacionalne federacije, priznati su deseci novih država od Uzbekistana do Slovenije i Makedonije. Suverene i samostalne postale su i one zemlje koje to nisu željele. Hrvatska je bila u specifičnoj situaciji rata, s brojnim izbjeglicama, s nejasnim savezima, pa su predanost, lobiranje, aktivnost hrvatskih diplomata i diplomacije koja se stvarala, lobiranje Hrvata u inozemstvu koji su odlučili pomoći i pritisak medija bili odlučujući. Bilo je to vrijeme kada se na Hrvatsku gledalo kao na žrtvu, kada je broj onih koji su je simpatizirali rastao, kada je, ratnim djelovanjima unatoč, budućnost bila puna nade.
Uskoro nakon 15. siječnja 1992. započeo je rat u Bosni i Hercegovini. Vlada demokratskog jedinstva se raspala i strančarske su se bitke u Hrvatskoj produbile. Hrvatska je i dalje bila saveznica Njemačke, ali je samo nekoliko godina trebalo da nasljednik Hans-Dietricha Genschera, Klaus Kinkel, bude napadan i kritiziran zbog upozorenja i kritika Zagrebu.
Hrvatska je u trenucima velike krize pokazala zrelost, pokazala je sposobnost da zajedno ostvari važan cilj. Kada je zrelost trebalo živjeti, kao da je nestala, smanjila se. Međunarodno priznanje silno je važno, baš kao i članstva u međunarodnim organizacijama, baš kao i završetak fakulteta. No, život započinje tek nakon toga, pravi posao priznanjem nije gotov.