Susjed Ivo tri godine čeka da ga pozovu iz jedne zagrebačke bolnice ne bi li mu promijenili kuk kako bi se konačno "skinuo" s hodalice. Njegova je priča zapravo primjer degenerične "sinergije" privatnog i javnog u hrvatskom zdravstvu po kojoj će Ivo čekati još koju godinu na novi kuk jer nema novaca, a "njegov liječnik" neće prstom mrdnuti da mu skrati muke. Naime, bez imalo neugode već na prvom pregledu dobio je "vizitku" privatne klinike i "naputak" da se "javi pa će protezu imati već za koji dan". Sve bi to odradio privatno-javni ortoped u privatnoj praksi! Cijena? Četrdesetak tisuća kuna. S mirovinom koja jedva prelazi 3000 takav si luksuz ne može priuštiti, pa je hodalica i dalje Ivina stvarnost.
Koji je poučak ove priče? Sve se može kad...