Nakon Vladimirova sprovoda i komemoracije otišli smo po običaju u konobu Hvaranin. Ne znam da je u posljednjih dvadeset godina itko umro, a da se mi nismo, katkad i bez prethodnog dogovora, na koncu okupili u Hvaranina, prvo popili rakiju za pokojnikovu dušu, premda u besmrtnost duše većinom ne vjerujemo, a zatim i štogod pojeli jer, zna se, nema ničega utješnijeg od hrane. Tako su i ovaj put na stol došli prženi gavuni i crni rižoti i mi smo složno krenuli blagovati. Ušutjeli smo nad tanjurima iz kojih se mirisno pušilo kad se Andrea slomila. Zaridala je onim tihim, jedva čujnim, beznadnijim i očajnijim od svih ridaja.
Sranje, pomislili smo spuštajući viljuške. Strahovita je neprijatnost zavladala za stolom. Zaustavili smo se...