Slušam roditelje osnovnoškolaca oko sebe i razmišljam o najboljoj zemlji u koju se možemo preseliti. Nije me iz Hrvatske otjerala ni Putinova prijetnja nuklearnim ratom (u redu, priznajem, gledala sam na Google Mapsu Novi Zeland i Dubai kad ne bih mogla zaspati od panike), ni nešto ranije desnica u vrijeme moje omiljene vlade Hasanbegović - Karamarko, ali panika u očima mojih prijatelja koju ja tako, kao svaka neurotična osoba na planeti, internaliziram i prihvatim kao svoju, me, bogami, dosta prepala.
Nije to potpuno nerazumno. Evo, dijete će mi za dva ljetna mjeseca (koja, kako znamo, prođu u trenu) krenuti u senzacionalni hrvatski obrazovni sistem. Jasno mi je kao dan, mora proći s pet nula, pet nula, pet nula i pet...