RIBIĆ PISAO NENASTAVNOM OSOBLJU 'Ja sam član sindikalne bande koja Vas je izdala. Tako sam radio punih 30 godina, ali tek su me sada otkrili'

Glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić napisao je pismo nenastavnom i neznanstvenom osoblju u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, stručnom, administrativnom, tehničkom i pomoćnom osoblju. Ribić je pismo naslovio 'Iskrena ispovijest o tome zašto smo vas izdali'. Pismo je objavljeno na stranicama sindikata, a prenosimo ga u cjelosti:

'Drage kolegice i kolege!

Odlučio sam osobno napisati Vam ovo pismo. Dopustite da se predstavim: ja sam jedan od peteročlane sindikalne bande koji Vas je izdao. Tako sam radio punih 30 godina, ali tek su me sada neki iz Vaših redova otkrili. Predmet ovog pisma je: kako smo Vas to izdali i zašto?

Zašto smo sve počeli? Zato jer bez našeg uključenja u štrajk izdaje ne bi moglo biti. Naš Sindikat naknadno se priključio štrajku prosvjetara, uz tihu nelagodu njihovih sindikata. Riskirali smo dobre odnose s njima, jer su se oni bojali da će naši zahtjevi biti razlog Vladi da odbije njihove zahtjeve.

Lagali smo vas kada smo rekli da se uključujemo zbog vas. Rekli smo da je to zbog nenastavnog osoblja jer ako njihovim zahtjevima udovolje da će onda povećane plaće za nenastavno osoblje u prosvjeti biti veće od plaća našeg nenastavnog osoblja na radnim mjestima iste složenosti. Lagali smo vas samo zato da bismo Vas mogli izdati. Ta izdaja nam je toliko bila važna da smo odlučili puna tri mjeseca od jutra do sutra raditi na štrajku, prosvjedima, pregovorima, a kao mazohist još sam i uživao u pljuvanju po mojoj osobi u medijima.

Što se na kraju dobilo i za koga? Bez sindikalne organizacije nitko se ne bi u taj štrajk mogao samostalno uključiti, a samo tome zahvaljujući nenastavno i neznanstveno osoblje dobilo je „sramnih“ 6% rasta osnovice u tri navrata iduće godine i „sramni“ dodatak na plaću od 6,11% u istom razdoblju. Znanstveno i nastavno osoblje dobilo je samo porast osnovice od 6% jer oni nisu bili uključeni u ostale zahtjeve (nije bilo moguće).

Rezultat je da će nenastavno osoblje imati dvostruko veći postotni porast plaće od našeg znanstvenog i nastavnog osoblja, koje se u dobroj mjeri solidarno uključilo u štrajk, ne radi sebe. Dakle, nenastavno osoblje imat će idućih 13 mjeseci rast plaća od 12%, a znanstveno-nastavno 6,11 %. Da nije bilo izdaje, moglo je to biti i više, zar ne? Ove godine je rast plaća bio 5%, pretprošle godine 6%. Prije toga 8 godina su plaće bile ili zamrznute ili smanjene. Dok su u zdravstvu liječnici sada dobili 7%, a nezdravstveno osoblje 3%, u našem sustavu je nenastavno osoblje dobilo više od nastavnog. Svi će dobiti još i 1500 kuna božićnice i regresa.

U čemu je izdaja? Optužbe se odnose na dvije stvari: prvo, dogovoren je dodatak na plaću a ne koeficijent, i drugo, zašto nije bilo još jednog referenduma?

Koeficijent ili dodatak! Umjesto radosti svih zbog dvoznamenkastog porasta plaća, i to prvi puta nakon 20 godina, razlio se bijes dijela neupućenih ljudi. Mi se ne možemo načuditi tome da je koeficijent tako važan do mjere da ruši čak i sliku o uspjehu ove akcije. Postavlja se pitanje zašto je koeficijent tako važan?

Vjerojatno zato jer neki misle da je koeficijent stabilniji i sigurniji od dodatka. To sigurno nije tako. Istina je da su nam u prošlosti skinuli dodatak za vjernost službi, ali su nam skinuli i koeficijent. Za koeficijent su to napravili bez teškoća, ali da bi skinuli dodatak za vjernost službi (tzv. 4,8 i 10%) jako su se morali pomučiti. Morali su nezakonito otkazati Kolektivni ugovor, što je potvrđeno i na sudu. S druge strane, mi već 13 godina imamo prosvjetni dodatak od 13,7% koji se izborio 2006. godine štrajkom. Vrijedi isto i za dodatak za doktorat. Ti dodaci se prenose kroz sve kolektivne ugovore.

Zašto koeficijent nije stabilniji od dodatka? Zato što je koeficijent u rukama Vlade i ona o njemu jednostrano odlučuje, dok je dodatak ugovoren dvostranim aktom koji se bez naše privole ne može otkazati. Naravno, ništa nije trajno na ovom svijetu i sve se može oduzeti, ali pitanje glasi: što im je teže uzeti? Svakako je teže uzeti dodatak nego koeficijent.

U utorak smo 10 sati s Vladinim predstavnicima dogovarali Sporazum za nenastavno osoblje. Htjeli su da on nema pravnu snagu kolektivnog ugovora. To Vam puno govori. Dakle, nije pravi problem u dilemi koeficijent ili dodatak, već je problem kako porast plaće osigurati kao pravnu obavezu Vlade.

Nadalje, Vlada najavljuje novu Uredbu o koeficijentima iduće godine ili godinu iza toga. Ako to napravi koeficijenti prosvjetara se mogu mijenjati i na bolje i na gore. Nema nikakve pravne sigurnosti. Međutim, dodatak će trajati najmanje do početka 2023. godine, a ako Uredbe ne bude, i dulje, kao i svi dodaci izboreni štrajkom.

Zašto ljudi površno zaključuju? Logika nekih ide ovako: mi smo nenastavno osoblje, mi smo uvijek u drugom planu, pa ako su nastavnici u prosvjeti ugovorili nešto za sebe drugačije nego za nas, onda to sigurno mora biti bolje nego naše. Potpuno krivo. Kao što gore vidite to nije tako.

Zašto onda nisu i nastavnici ugovorili dodatak? Zato što je koeficijent postao opsesija u masama. Nakon referenduma nitko više u sindikatima prosvjete nije imao prostora objasniti ljudima ono što je ovdje rečeno.

Zašto se onda nije ugovorio koeficijent i za nenastavno osoblje? Iako koeficijent nije ništa sigurniji od dodatka, sindikati su htjeli ugovoriti koeficijent i za nenastavno osoblje radi jednakog tretmana. Međutim, to nije htjela Vlada jer se bojala domino efekta za sve javne službe. Naime, učitelj postoji samo u školstvu, i kada njemu dignu koeficijent to se odnosi samo na obrazovanje. Međutim, niz radnih mjesta, kao što su referent, administrator, informatičar, tajnica, domar, kuhar ili računovođa postoje u svim javnim službama. Dizanje koeficijenata za takva radna mjesta značilo bi automatski dizanje koeficijenata za ista radna mjesta i drugdje. Drugi nisu štrajkali i Vlada nije htjela drugima dizati plaće, naravno zbog fiskalnih razloga. Međutim, neki i dalje inzistiraju i kažu:

Na referendumu smo odbili dodatak. Netočno. Na referendumu uopće nije bilo pitanje hoćete li dodatak ili koeficijent već prihvaćate li vladinu ponudu s obzirom na visinu povećanja plaća.

Neki prigovaraju da smo najavili štrajk za koeficijente. Netočno! Najavili smo Vladi štrajk za dodatak jer je po sudu naše pravne službe veoma neizvjesna zakonitost štrajka za koeficijente. Stoga smo za svaki slučaj Vladi poslali zahtjev za dodatak. S obzirom da se svako malo mijenjala situacija, jednom se govorilo o dodacima, a jednom o koeficijentima (stvari su diktirali prosvjetari), mi smo se tome prilagođavali. U letku smo napisali da tražimo rast plaća (odnosno koeficijenta), a predsjednik Velikog vijeća je višekratno u javnosti govorio o dodatku za nas. S obzirom da su u medijima dominirali čelnici prosvjetnih sindikata, njihov govor o koeficijentima ste više čuli nego naš govor o dodatku.

Društvene mreže! Neki ljudi zaključuju prema onome što pročitaju na društvenim mrežama (na kojima neupućeni ljudi oblikuju javno mnijenje). Neki očito misle da je tamo pamet koja se razlijeva po svijetu, i to veća nego što je imaju profesionalci u Sindikatu. Tko tako vjeruje jako se prevario. Na temelju manipulacija s ulice donositi zaključke o učincima Sindikata prije nego li do vas dođe vjerodostojna informacija iz vašeg Sindikata znači opasno potkopati snagu vlastite organizacije (bez koje ništa od ovoga ne bi bilo).

Ljudi će imati oko 12% veću plaću, dvoznamenkasti rast plaća u jednoj godini, što nisu imali dva desetljeća, a bave se optužbama o izdaji. Zar to nije frapantno!? To je fenomen digitalnog vremena i društvenih mreža. To je opasnost za kvalitetu demokratskog odlučivanja. Nadamo se da će građani to osvijestiti kao što su već cijepljeni protiv medijskih manipulacija.

Zašto nije održan drugi referendum?

Najjednostavniji odgovor: zato jer nije bilo više vremena. Štrajk je trebalo prekinuti, jer je za nas postojao rizik da je ljudima u prosvjeti već dosta štrajkanja i da će Vlada ići u zabranu štrajka.

Osim toga, referendum je bio nepotreban jer su zahtjevi našeg sindikata ostvareni. Kada je tako onda o prekidu štrajka odlučuju tijela Sindikata. To je logika situacije. Iz tog razloga, nije bio potreban niti referendum za „67 je previše“ jer je Vlada usvojila sindikalne zahtjeve.

Vlada nije htjela čekati rezultate referenduma, zbog ekstremno brzog, površnog i negativnog utjecaja društvenih mreža. Vlada se bojala realne opasnosti da sindikati neće stići objasniti objektivne prednosti dogovorenoga. Znaju da Vladu malo tko sluša. S obzirom da su morali popustiti sindikatima, nisu htjeli riskirati daljnje produljenje agonije. U takvim okolnostima i Vlada ima svoje pozicije od kojih ne odstupa.

Da smo odbili alternativa bi najvjerojatnije bila zabrana štrajka.

Što bi svi (face)bukaši radije izabrali? Zabranu štrajka bez povećanja plaća i plaćenog štrajka, ili urušavanje štrajka s istim ishodom ili povećanje plaća bez referenduma? To su bile stvarne dileme, a sve drugo su želje, snovi i tlapnje.

A što se tiče naše pozicije, vidjeli ste da mi nismo bili nositelji cijele priče. To su bila dva sindikata prosvjete, koji su tako odlučili i na to pristali, jer je to logično i dobro i za njihove ljude.

Kao ozbiljan čovjek ne mogu pristupiti ovoj apsurdnoj situaciji drugačije nego sarkazmom', stoji u Ribićevom pismu.