Prof. dr. Krešimir Ćosić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva sve je samo ne tipičan sveučilišni profesor. Već prije početka rata imao je diplomu, magisterij i doktorat na FER-u, posao u Americi, te impresivnu znanstvenu karijeru, a 1991. je sve to ostavio i obukao uniformu ZNG-a te postao dragovoljac Domovinskog rata. Rijetki su njegovi kolege katedre zamijenili prvom crtom bojišta. Ćosić je napravio upravo to, a njegov zanimljiv ratni, ali i poratni put zrcali se i u njegovoj novoj knjizi "Između prošlosti i budućnosti", izdanoj u autorovoj vlastitoj nakladi.
To je knjiga o Domovinskom ratu i ratnim devedesetima, napisana rukom čovjeka koji je bio izravan akter tih događaja. Dosegnuo i čin general-pukovnika Oružanih snaga RH, a od 1996. do 2000. godine bio je zamjenik ministra obrane. Knjiga govori i o tome što je Hrvatska danas i što bi trebala biti. Već na samim koricama knjige stoji Ćosićev citat iz knjige: "Znanje i kvaliteta obrazovanja jednog društva mjera su njegovih sveukupnih sposobnosti da uspješno gradi svoju nacionalnu sigurnost kroz svoj gospodarski rast i razvoj", piše Slobodna Dalmacija.
Mi smo se fokusirali na drugi dio knjige, onaj koji govori o znanosti i budućnosti Hrvatske.
Stoga je prvo pitanje koje smo ovom sveučilišnom profesoru, ujedno i članu emeritusu Akademije tehničkih znanosti, postavili kakvi su danas znanje i kvaliteta obrazovanja u RH.
- Vrlo važno, rekao bih, fundamentalno pitanje za svako društvo, kojemu se, nažalost, ne poklanja dovoljna pažnja u našem javnom životu. Bez vrhunskog obrazovanja nema društva znanja, te modernog i tehnološki inovativnog i konkurentnog hrvatskoga gospodarstva. Šangajska ARWU lista za 2022. pokazuje gdje smo glede citiranosti naših znanstvenika, govori o njihovoj produktivnosti s obzirom na njihov broj, kvaliteti našeg obrazovanja... Po tim kriterijima Sveučilište u Zagrebu nalazi se između 401. i 500. mjesta i jedino je naše sveučilište na listi. Čini mi se da je to posljedica hrvatske obrazovne strategije u posljednjih 20 godina koja je dala prednost masovnosti, a ne kvaliteti. O tome sam davno govorio i u Saboru kao saborski zastupnik, da nas takav pristup masovnog otvaranja viših škola i fakulteta gotovo u svakom gradu, umjesto podizanja kvalitete, neće osnažiti kao društvo, nego, naprotiv, osiromašiti... Kvalitetu obrazovanja u svakoj državi određuje i kvaliteta interakcije između sveučilišta, odnosno akademske zajednice i gospodarstva. Globalno konkurentno gospodarstvo traži vrhunsko obrazovanje i potiče sveučilišta na izvrsnost. Ako toga nema, nema ni pravih poticaja za jačanje izvrsnosti na sveučilištima.
Razmišljajući o tim problemima i izazovima za hrvatsko društvo koje je tek nakon završetka Domovinskog rata počelo graditi svoj sustav vrijednosti, razgovarao sam s predsjednikom Tuđmanom o utemeljenju Akademije nacionalne sigurnosti, kao stožerne obrazovne institucije koja je trebala pomoći u stvaranju nove generacije političkih i gospodarskih lidera ključnih za naš društveni razvoj utemeljen na znanju i visokim tehnologijama. Za te teme nije imao interesa nitko od vodećih hrvatskih političara u proteklih 20-ak godina.
U drugom dijelu knjige bavite se psihološkim posljedicama ratnih trauma među braniteljima. Tvrdite da se primjenom modernih, digitalnih tehnologija mogu unaprijediti dijagnostika i liječenje PTSP-a. Čini li to Hrvatska? I vi ste pokušali u Hrvatskoj napraviti centar izvrsnosti za očuvanje i unaprjeđenje mentalnog zdravlja. Gdje je zapelo?
Nevidljive rane Domovinskog rata postale su tema koja me je jako zaintrigirala nakon završetka Domovinskog rata kada su se počeli pojavljivati brojni neobjašnjivi suicidi među hrvatskim braniteljima. Iako su ratne strahote daleko iza nas, mnogobrojne su i najrazličitije posljedice rata koje hrvatski branitelji i dalje danas osjećaju, a, nažalost, rat ubija sa zakašnjenjem i one koji misle da su ga preživjeli. Nove disruptivne digitalne tehnologije koje se temelje prije svega na umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju te sve većoj računalnoj snazi i najraznovrsnijim prenosivim senzorima oblikuju digitalnu psihijatriju budućnosti koja ima velike potencijale u jačanju tradicionalne psihijatrije u godinama koje dolaze. S obzirom na naše sustavno obrazovanje na FER-u, bili smo svjesni već prije 20-ak godina da će konvergencija čitavog niza različitih znanstvenih disciplina usmjerenih k jačanju mentalnog zdravlja kroz tzv. digitalnu psihijatriju biti u stanju znatno unaprijediti i ubrzati dijagnostičke i terapeutske procese u tradicionalnoj psihijatriji. To se danas i događa.
U proteklih 20-ak godina na temu digitalne psihijatrije objavili smo i niz radova u uglednim svjetskim znanstvenim časopisima te uspostavili suradnju sa psiholozima i psihijatrima s uglednih svjetskih sveučilišta iz Izraela i SAD-a. Već 2005. smo u Dubrovniku organizirali prvu svjetsku konferenciju posvećenu digitalnoj psihijatriji te održali niz predavanja u svijetu od Seula do Washingtona. Unatoč snažnoj potpori NATO-a na utemeljenju NATO centra izvrsnosti u Hrvatskoj za mentalno zdravlje, u nadležnim državnim tijelima u Hrvatskoj nismo pronašli ozbiljnog partnera. Hrvatska nema taj potreban politički transformacijski potencijal za tako velike inovativne razvojno-istraživačke projekte. Drago mi je da ću početkom rujna u Dubrovniku održati jedno predavanje na prvom hrvatsko-kineskom kongresu "Globalna sigurnost, mentalno zdravlje i umjetna inteligencija". Možda Kinezi ipak naprave u Hrvatskoj ono što mi nismo bili u stanju. Pa na kraju - napravili su nam i Pelješki most.
Napisali ste: "U Domovinskom ratu učinili smo ono što je bilo nemoguće mogućim. Nažalost, danas, 26 godina nakon završetka rata, nismo učinili ono što je bilo moguće mogućim. Još sanjamo gospodarski napredniju i snažniju hrvatsku državu u odnosu na onu koju imamo danas." Kako to ostvariti?
Neka razmišljanja i odgovore na ova fundamentalna pitanja za svaku državu i društvo ponudio sam u zadnjem dijelu knjige. Hrvatska treba novu generaciju lidera za 21. stoljeće. Za ozbiljne strukturne promjene hrvatskoga gospodarstva nedostaje ozbiljna poslovna i politička elita koja će svoja znanja i iskustva stjecati na najuglednijim svjetskim poslovnim školama i koja će biti dio globalne mreže koju grade i razvijaju takve institucije.
Smatrate da Sveučilište treba aktivnije sudjelovati u razvoju Hrvatske te da ljude i talente treba zadržati u zemlji. Kako?
Sveučilište bi trebalo imati daleko aktivniju i agilniju ulogu u razvoju hrvatskog društva. Hrvatskoj bi trebala Akademija nacionalne sigurnosti. Netko mora preuzeti dugoročno strateško razmišljanje u ovoj državi, a to sigurno nije Vlada s obzirom na svoje mnogobrojne dnevne i operativne urgentne aktivnosti u upravljanju svim važnim društvenim procesima. Za takve potencijalne zadaće Sveučilište bi se trebalo modernizirati kako bi bilo u stanju preuzeti takvu važnu društvenu ulogu na najvišoj ekspertnoj i znanstvenoj razini. Za to nam treba neka nova generacija lidera za 21. stoljeće i na Sveučilištu.
Sjećam se jednog posjeta izaslanstva MORH-a Izraelu 1998. godine. Pred očima još imam prvi slajd koji su nam pokazali tijekom početka naših službenih razgovora u njihovu Ministarstvu obrane. Na njemu je stajalo: "Mi smo mali teritorijem, nemamo nikakvih prirodnih bogatstava, živimo u pustinji, naša snaga mora biti u našim ljudima, njihovu obrazovanju, znanju, idejama, inovacijama i patentima." Što možemo iz ovoga naučiti?
Ističete važnost STEM područja i način funkcioniranja FER-a? Što to FER čini drukčijim od drugih?
Iako ekonomska snaga gotovo svake države najviše ovisi o njezinoj znanstvenoj snazi i tehnološkoj inovativnosti i vitalnosti, u Hrvatskoj nijedna inicijativa u pravcu stimuliranja studenata da idu na tehničke fakultete nije imala odgovarajuću društvenu potporu. Svakako, ali i ne samo zbog toga, tehnološki i inovacijski potencijal hrvatskoga gospodarstva danas je vrlo ograničen, a zbog nedostatnih ulaganja u njegovu tehničku i tehnološku modernizaciju ono tehnološki ozbiljno zaostaje te je nekonkurentno i nesposobno za snažniji rast.
Trebamo stvarati radna mjesta kao društvo, za naše talentirane mlade STEM-ovce, a ne tjerati ih u inozemstvo. Govor bivšeg američkog ministra obrane prof. dr. sc. Williama Perryja na FER-u u Zagrebu 1998. u tom je kontekstu bio vrlo koristan i instruktivan. "Budućnost pripada onima koji su kreativni i inovativni. Ako Republika Hrvatska želi sudjelovati u gospodarskim profitima visokih tehnologija kao najproduktivnije i najkonjunkturnije gospodarske grane budućnosti, onda hrvatska sveučilišta, posebno tehnički fakulteti, moraju u svemu tome imati ključnu ulogu." No, rat za talente, čini mi se, postoji samo u hrvatskom nogometu, ali ne i u hrvatskoj politici! Dakle, STEM-ovci su svakako ključni za jačanje snage našega gospodarstva i njegovo restrukturiranje. Ključni su inženjeri svih struka, dakle ne samo FER-ovci.
Naposljetku, godinama ste sveučilišni profesor, i sami ste nekad bili student. Kakvi su današnji studenti?
Naš demografski i genetski studentski potencijal čini mi se da je manje-više isti, no mijenja se okruženje u kojem naši studenti danas žive i rade. Danas imamo Hrvatsku, imamo svoju državu, članicu EU-a, NATO-a i nadam se uskoro i OECD-a, no mislim da naši studenti o tome previše i ne razmišljaju. Oni su rođeni kad je rat već davno završio. Svakako, kao profesor mogu govoriti samo o FER-ovcima koji su danas svakako najtraženiji na tržištu rada, ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu, jer su svojim obrazovanjem nositelji onoga što danas popularno nazivamo digitalnom transformacijom. Čini mi se da su oni danas kao pojedinci uglavnom fokusirani na traženje prije svega atraktivnih i dobro plaćenih poslova, što je i potpuno razumljivo za mlade ljude. Osim toga, oni svakako traže nove izazovne poslove, traže i određenu odgovornost, kao i sve češće slobodu i mogućnost samostalnog donošenja odgovarajućih odluka kao stručnjaci.
Sloboda odlučivanja talentiranim pojedincima daje potreban prostor za inicijativu, kreativnost i inovacije, što je izuzetno važno za gospodarstvo utemeljeno na inovacijama i novim tehnologijama. Nadalje, poslovi u javnom sektoru sve ih manje zanimaju zbog neusporedivo manjih plaća u odnosu na privatni sektor, prevelikog utjecaja politike na njihove karijere, bitno manje atraktivne inženjerske poslove, ograničene apsorpcijske sposobnost javne uprave za vođenje profesionalnih karijera mladih talenata, ograničene mogućnosti napredovanja sukladno svojim sposobnostima i talentu. Izvrsnost se danas jako dobro plaća u privatnom sektoru, ali ne i u javnom sektoru. Teško je očekivati da će najbolji studenti ostati na fakultetu kada u privatnom sektoru mogu dobiti dva do tri puta veću plaću. Plaće od dvije tisuće eura nisu baš neuobičajene čak i za početnike, naravno ako su izvrsni. Svakodnevno sam svjedok takvih procesa i u svom laboratoriju i među svojim doktorandima. Isto tako, mnogi od njih već u ranim godinama studija mogu pristojno zarađivati kroz dodatne honorarne poslove. Sve to utječe na kvalitetu njihova obrazovanja i na ozbiljan znanstvenoistraživački rad, koji zahtijeva velike napore i odricanja.
Danas sve više prevladava interes za društvene znanosti, što je s jedne strane dobro, no ipak za jačanje snage našega gospodarstva ključni su inženjeri svih struka te posebno STEM-ovci. Naš demografski potencijal je vrlo ograničen, tako da npr. visoke obrazovne kriterije koje zahtijevaju studiji fizike, matematike, FER-a ili FSB-a u Hrvatskoj može zadovoljiti ne puno više od 2000 srednjoškolaca, tvrdi prof. dr. Krešimir Ćosić te nastavlja da mu je neshvatljivo da o najboljim studentima nitko ne vodi računa kada diplomiraju, nego oni u miru i tišini odlaze u inozemstvo ili su predmet interesa i zaposlenja malih inozemnih kompanija za koje rade preko interneta.
- Nevjerojatno je da država za te ljude nema baš nikakva interesa. U skladu s time bio bi i zaključak mog nedavnog i razočaravajućeg sastanka u MORH-u s ministrom obrane. Nevjerojatno i neshvatljivo je da mi dajemo milijardu eura za nove borbene avione, dakle za plaće francuskih inženjera, stručnjaka i znanstvenika, no nismo spremni dati ni najmanji djeličak tog iznosa za plaće naših najboljih inženjera. U takvim okolnostima naši mladi talentirani inženjeri koji su ili doktorirali, ili su bili pred doktoratom morali su odustati od rada na znanstvenoistraživačkom projektu iz Europskog obrambenog fonda u suradnji s francuskim ‘Dassaultom‘, proizvođačem borbenog zrakoplova Rafale. To govorim kao netko tko se razumije u ta pitanja i na kraju doktorirao sam na razvoju digitalnih simulatora leta na FER-u još ranih 80-ih, te radio u Americi na Aerospace Departmentu, Sveučilišta Ann Arbor u Michiganu - tvrdi prof. dr. Krešimir Ćosić