Zvonko Simon je u srpnju 1995. godine bio sretniji no ikad u životu. Dobio je nećaka kojeg je dočekao kao vlastita sina. Mali Nikola bio je prvo dijete njegova brata Zlatka, s kojim se Zvonko sam snalazio kroz život, nakon što su vrlo mladi ostali bez oba roditelja. Prvi put mu se, nakon 900-tinjak dana provedenih u Domovinskom ratu, nije išlo na teren.
- Odem li u Bosnu, znam da ću poginuti - rekao je šogorici. Otišao je u Bosansko Grahovo. Dok su se prvog dana Oluje, 4. kolovoza, s Dinare počeli spuštati prema Kninu, na vojnom poligonu Crvena zemlja, na obronku planine iznad Knina, pokošen je puškomitraljezom, PKT-om 84. Imao je tada 26 godina.
Dragovoljac s 22 godine
Do tog je dana Zvonko Simon u Domovinskom ratu proveo 942 dana. Kao dragovoljac, odmah na početku sukoba, kad su mu bile 22, priključio se Gromovima, kasnije je prešao u 7. gardijsku brigadu Pume. Prošao je mnoga ratišta i uspio sačuvati živu glavu. Prvog dana odlučujuće bitke, to mu nije uspjelo.
Brat i njegova obitelj uz Zvonkovo ratno ordenje i memorabilije, čuvaju i njegove "longplejke" i kazete, koje je nekoć s velikog kazetofona, koji je donio iz Slovenije, gdje je radio, puštao prijateljima.
- Uvijek je volio stranu glazbu, disco muziku i pop, što je za seoskog dečka iz Visokog u Varaždinskoj županiji bilo jako moderno - kaže Zlatko.
Visoko, danas moderna općina, u ono je vrijeme bila šumska zabit. Obitelj Simon doživjela je veliku tragediju, koja je povezala braću. U šest mjeseci ostali su bez oba roditelja.
- Mama Dragica, koja je tada imala 36 godina, sa Zvonkom je bila na polju, traktorom su se vraćali doma. Zvonko se vozio u prikolici. Traktor se zanio i prevrnuo, majka je pala s njega i poklopio ju je. Poginula je na licu mjesta, a Zvonko je sve to gledao. Ja sam imao 15, on je tada imao 9 godina. Bilo je to 3. 11. 1978. Ni šest mjeseci kasnije, 30 travnja 1979. godine, oca je na polju pogodio grom, i poginuo je. Bilo je sunčano, došao je oblak... - govori o sudbini koja ih je snašla Zlatko Simon.
Preseljenje i škola
Braća su ostala sama i preselila su se k bratiću u Turčin, prvo naselje od Varaždina prema Zagrebu, u općini Gornji Kneginec. Oba brata završila su obrtničku školu u Mariboru, Zlatko za zidara, Zvonko za tesara.
Kratko je radio u Mariboru, zaratilo se u Sloveniji, vratio se doma, počeo je rat i u Hrvatskoj, i priključio se obrani domovine.
Kad je četiri godine kasnije, u nedjelju, 2. srpnja ujutro, s bratom otišao u zagrebačku Petrovu bolnicu, bio je sav u iščekivanju. Šogorica je sutradan prijevremeno rodila Nikolu. Beba je ostala u bolnici, majka se nakon desetak dana vratila kući. Zvonko je još bio ondje.
- Otišao je u trgovinu, kupio loptu i veliku dudu s bombonima. Bio je jako sretan i rekao da sad ima razloga živjeti. Baš je bio sretan. I tada mu se prvi put nije išlo natrag na ratište. Nije želio u Bosnu, rekao je da je za Hrvatsku spreman poginuti, ali da u Bosnu ne želi, a baš je tamo završio. Rekao je kako zna da će poginuti. Dečki su došli po njega, kod kuće je, tu na ormariću pored vrata, ostavio novčanik s dokumentima i ključeve.
Uvijek je to nosio sa sobom, taj put nije. Kad su dečki došli po njega, počastio ih je tu u kafiću, i rekli su mu "Simon, nemoj se opet prvi gurati, da ne pogineš", a on im je rekao "sad sam ionako ja na redu". Više ga nisam vidjela - kaže gospođa Biserka. Bila je sredina srpnja.
Vojni ugovor bio mu je pri kraju, ostala su još samo četiri dana koja je trebao odraditi. Sad je, kako je rekao, imao za koga živjeti, i nije namjeravao ostati u vojsci. Njegov zapovjednik Željko Dvekar kazao je kako mu je Simon na Dinari rekao: "Šefe, još ovo odradimo i idemo doma. Dosta je rata".
Kad se tada vratio na teren, Zvonko je sa svojim Pumama sudjelovao u oslobađanju Bosanskog Grahova, jer da bi se što brže osvojio Knin trebalo je zauzeti visove Dinare i osloboditi Grahovo, kako bi se neprijatelju moglo doći s leđa.
Grahovo je oslobođeno 28. srpnja, i bez trenutka odmora, Pume su nastavile prema Crvenoj zemlji i Kninu. Vojno-redarstvena akcija Oluja počela je 4. kolovoza, u pet sati ujutro. Na Crvenoj su zemlji, na visovima Igli i Samaru, srpske snage postavile otporne točke, s kojih su nadgledali ulaz u Knin.
Ukopani mitraljez
S tih je točaka, dok se hrvatsko pješaštvo, topništvo i oklopna vozila spuštalo u grad, Zvonko Simon, zapovjednik desetine 1. pješačke satnije 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade, ostao ležati pokošen puškomitraljezom.
- Prilikom samog ulaska u Crvenu zemlju, granicu s okupiranim teritorijem, dočekao ga je dobro ukopan neprijateljski mitraljez. Rafalnu paljbu iz zasjede Zvonko i njegov suborac Martin Segedić nisu mogli preživjeti. Njihovu se 1. satniju malo spominje, ali valja reći da su ju činili prekaljeni veterani iz ‘91., bez obzira na to što su svi bili vrlo mladi - rekao je svojedobno Željko Dvekar, stožerni brigadir u mirovini i ratni zapovjednik 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade, koja je s 4. gardijskom brigadom prva ušla u Knin. Zvonko Simon nije bio među njima. U njegovu se čast danas u Visokom igra malonogometni turnir.
Ono što se kasnije događalo u državi koju je oslobađao, i za koju je poginuo Zvonko, njegov brat ne može objasniti. Iako su dobili njegovo tijelo i pokopali ga, država ga je godinama kasnije, slučajno je saznao, vodila kao "nestalog".
- Njegovo ime nije se čitalo na obljetnicama sve dok zapovjednik Dvekar nije intervenirao, niti je bilo upisano u popis poginulih branitelja. Nisam uspio saznati što se događalo i zašto se godinama vodio kao nestali, a ne poginuli branitelj. Nakon pokušaja traženja odgovora, shvatio sam da to nikada neću moći saznati - kaže Zlatko Simon.
Tek posljednjih nekoliko godina i on, kao i ostali članovi obitelji branitelja poginulih u akciji Oluja, od Ministarstva branitelja dobiva pozivnicu za proslavu svečanih obljetnica u Kninu.
Zvonkov kazetofon Simonovi čuvaju kao vrlo vrijednu stvar, i nerijetko na njemu puštaju njegove kazete. Najdraže su im Madonna i Samantha Fox.