Zato se ubila, sada to znam, kaže Marina. Upoznala sam je kao dragu, pametnu i beskonačno nesretnu djevojku. Nakon majčine smrti otac se iznova oženio; odgojila ju je hladna baka. Marina je naočigled vapila za ljubavlju, njena bol je bila prevelika da bi je izliječio njezin Boris i oveće društvo mladih ljudi koji su je voljeli. S demonima djetinjstva hrva se čitav život: živa je, i to je već puno, ali lijepa žena velikih crnih očiju ne može ni sanjati o vezi, a kad joj se stanje pogorša, nije u stanju raditi. Morala je napustiti posao.
Nakon godina psihoterapije, njezina patnja dobila je oblik: iz mraka su počeli izvirati djelići slika. Otac ju je, kao sasvim malu djevojčicu, seksualno zlostavljao. Uspješni zagrebački...