Nije sloboda ako ti netko drugi kaže što trebaš raditi. Sloboda je kad odlučujem sama, hoću li oribati kupaonicu, odvesti se biciklom na kavu ili cijelo popodne blejati na fejsu. Svatko od nas je slobodan onoliko koliko si sam slobode uzme - u onim granicama koliko čovjek uopće može biti slobodan, ovako jadan i smrtan, fizički i psihički krhak, a mentalno i emotivno ograničen, sputan nevidljivim lancima epohe i društvene grupe kojoj pripada.
Obitelji i profesije, mode i generacijskog đira…
Kad sve zbrojiš, nije baš da puno toga u životu možemo birati. Ali ipak.
U mom svijetu osobna sloboda igra veliku ulogu, od raspjevanih hipija iz “Kose” i zalizanog Marlona Branda na motoru do Thelme i Louise, s jasnom sviješću da sloboda čovjeka nije ista misli li se na muškarca ili na ženu.
Uživam u privilegijima bogatije trećine svijeta, zahvalna sam na rezultatima stotina godina borbe žena i muškaraca koji se nisu mirili s brutalnim ograničenjima staroga svijeta: u svakodnevnom životu pripada mi sloboda kakvu moja majka nije mogla sanjati. Ona je odrastala u svijetu u kojem se djevojčicama ne dolikuje da voze bicikl. Mami Nadi svako malo izleti da joj je žao zbog toga; a auto vozi sasvim dobro ako ne računamo parkiranje.
Svijet se radikalno promijenio u nekoliko desetljeća: evo, u Americi je ženama do 1972. bilo zabranjeno trčati maraton. Gledam sve te frendice koje trče i ne mogu zamisliti da bi im netko to zabranio. Ili, još gore, da bi mene netko tjerao trčati. Njihova je sloboda da trče, a moja da na to kolutam očima. I to je sloboda: djevojčica koja nije smjela na bicikl danas daje pare unuci da si kupi drugi skejt: jedan je za vožnju, drugi za akrobacije. Petnaestogodišnja Nika trenira atletiku, cvatem dok gledam što izvodi na skejtu.
Ovaj svijet većinom je tužan i grozan: rat, glad, nesreća na svakom koraku, evo, i ta korona. Ali u ono pozitivno, barem u ovom privilegiranom dijelu svijeta čijem rubu i mi pripadamo, mora se uračunati stalno napredovanje ženskih prava i općenito prava manjina. To je sjajno, mislim svaki put kad sjednem sama u kafić. To je divno, mislim svaki put kad se ne usudim tako samosjedeća naručiti pivo - jer taj level još nisam osvojila, ma koliko piljila u solo drinkere na šanku.
Svatko se koprca u svojoj slobodi kako najbolje zna. Oslobođenje žena za većinu je, osim društvenog priznanja i jačanja samosvijesti, značilo udvostručenje svakodnevnog tereta, jer osim rintanja po kući, odonda moraju i na posao. Tako da razumijem kandidatkinju na listi ultrakonzervativke Brune Esih, koja je nekidan zavapila na Twitteru da je svijet otišao ukrivo. Drage žene, kaže ona, niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste; otkad su nam muškarci dali pravo glasa, svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke, napisala je.
Tužno je to, zbilja. Ne smeta mi sitnica što žena koja se kandidirala na izborima govori protiv prava žena da biraju i budu birane. Pa tko bolje govori o dijetama od debelih!?! Plačem zbog nje jer dok ja uživam u slobodi, ona pati. Trump joj je zatvorio granice i ona se, jadna, bez obzira na poraz na izborima, neće moći pridružiti amišima ili nekoj takvoj zajednici u kojoj život funkcionira po biblijskim postavkama.
Život je okrutan. Jadna ta cura, kako njoj mora biti teško gledajući sve te žene koje se šminkaju, izlaze, tulumare, kupuju si cipele vlastitim novcem. Kako mora da je boli podatak o gotovo dva milijuna žena u Hrvatskoj s biračkim pravom. No sloboda nije sloboda dok vrijedi samo za mene. Pravedna država bi njoj i svim frendicama Brune Esih trebala osigurati uvjete da ostvare svoje snove i da žive kako se živjelo do 1945., kada su kod nas žene dobile pravo glasa: recimo u Zagvozdu, bez struje i tekuće vode, bez perilice suđa i vešmašine. I, jasno, bez pristupa Twitteru.