Obojica su imali sindrom Napoleona, spojilo ih je radno mjesto, a dijelile mržnja i ružne riječi. Beroš nikad nije pobijedio...

Spojilo ih je radno mjesto, a dijelili netrpeljivost, mržnja, ružne riječi i vječno rivalstvo. No Vili Beroš u tim borbama nikad nije pobijedio. Krešimir Rotim bio mu je šef i tu je poziciju itekako koristio. Bez pardona je pred kolegama Beroša nazivao pogrdnim imenima, izrugivao se na njegov račun, davao mu da radi manje zahtjevne operacije. Naravno, ego neurokirurga uvijek je zeznuta stvar, a Beroš mu to nikad nije zaboravio. Smatrao je da će mu jednog dana sve naplatiti, a prilika se pojavila kada je postao ministar.

Detalji njihova odnosa uvijek su se prepričavali po bolničkim hodnicima, tako da je ovo iznenadno "prijateljstvo" koje ih je povezalo u, kako ih terete, kriminalnu organizaciju iznenadilo mnoge.

Ako je suditi...