Nakon što je guverner tijekom svog TV nastupa upozorio kako bi krediti vezani uz EURIBOR i LIBOR mogli postati puno skuplji nego što to dužnici trenutačno očekuju, otvorilo se pitanje koliko hrvatski mediji i građani znaju o relativno jednostavnim financijskim instrumentima poput kredita s valutnom klauzulom dodatno vezanim uz neku referentnu kamatnu stopu. Naime, u nizu medijskih izvještaja ti krediti vezani uz EURIBOR i LIBOR, koji su se počeli odobravati tek u drugoj polovici 2013. godine, poistovjećeni su sa svim “kreditima u eurima”, kako se uobičajeno nazivaju svi krediti s valutnom klauzulom. To je poprilična zabluda jer su takvi, stari krediti ostali podjednako rizični kao i dosad.
Valja podsjetiti da su krediti s referentnim stopama (EURIBOR, LIBOR i NRS) uvedeni nakon traumatičnih iskustava većeg broja dužnika s kreditima vezanima uz švicarski franak te nakon što je Slavko Linić donio Zakon o potrošačkom kreditiranju kojem je bio cilj zaštititi dužnike. Međutim, stručnjaci, i dio medija, vrlo su brzo shvatili da su nove vrste kredita teoretski možda podjednako rizične. Mediji i HNB pisali su o tome malo zapažena upozorenja još krajem 2013. godine.
Sada, kad je očigledno da među građanima i u dijelu medija vlada poprilično nerazumijevanje situacije, odlučili smo školski objasniti kako zapravo funkcioniraju nove vrste kredita i koji su temeljni rizici u koje se upuštaju građani takvim zaduživanjem. Nismo radili posebna obrazloženja za kredite vezane uz LIBOR jer njihova logika slična onima u EURIBOR-u. Bilo kako bilo, jasno je da nema nikakvog razloga za nastalu paniku. Ako je guverner upozorio na moguće rizike, nije rekao da će se nešto sa sigurnošću dogoditi, pogotovo ne svim dužnicima. A što će se dogoditi, i koliki je razlog za strah, ne zna nitko, pa ni guverner. Zaključno, nastala panika kod većeg broja dužnika otvorila je pitanje trebaju li svi budući dužnici polagati test financijske pismenosti prije odobrenja kredita jer je sve očiglednije da hrvatski dužnici, kao i dio medija, nisu svjesni stvarnih rizika koje sa sobom nosi točno određena vrsta kredita. Živi dokaz za to je, ponovimo, slučaj “Franak”.
Kredit „u eurima“ vezan uz EURIBOR
Kredit „u eurima“ vezan uz EURIBOR zapravo je najčešće kredit koji se isplaćuje i vraća u kunama te je zapravo kredit vezan valutnu klauzulu uz euro te još uz EURIBOR tj. kamate koje se nadodaju na osnovne, fiksne kamate.
Tečajni rizik: U slučaju rasta eura prema kuni dužniku se povećava glavnica i obračunate kamate zbog promjene tečaja. To je iskustvo jako dobro poznato iz slučaja 'švicarski franak', ali zbog toga jer HNB de facto vodi politiku vezanja kune uz euro ne očekuje eksplozija tečajnog rizika, iako je i ona teoretski moguća.
Rizik promjene EURIBOR-a: Sam EURIBOR je kratica za Euro Interbank Offered rate ili prosjek kamatnih stopa prema kojima si novac posuđuje grupa europskih banaka. U slučaju pada EURIBOR-a dužnici profitiraju smanjenjem kamata kroz smanjenje rata, ili gube ako EURIBOR raste. EURIBOR je zadnjih desetak godina plesao od negativnih stopa do razine iznad 5 posto. U Europi je bilo slučajeva da banke zbog negativnog EURIBOR-a moraju dužnicima smanjivati rate, ali se to u Hrvatskoj neće dogoditi jer banke zaračunavaju puno više osnovne kamate na koji nadodaju EURIBOR.
Opcije: Trenutačno je EURIBOR kao prosjek kamata vrlo nizak ili čak negativan po pojedinim ročnostima jer Europska centralna banka vodi politiku niskih kamata i program otkupa vrijednosnica što ruši kamate te posljedično EURIBOR, ali i tečaj eura. Dok traje takva politika ECB-a, dužnici u ovoj vrsti kredita mogu biti relativno sigurni da neće biti izloženi riziku snažnog rasta EURIBOR-a, a malo je vjerojatan i drastični pad kune prema euru. Procjenjuje se da će takav program ECB-a, koji zapravo pogoduje dužnicima u ovoj vrsti kredita, trajati najmanje godinu dana. Međutim, svi oni koji su uzeli ovu vrstu kredita s dugim ročnostima (pet godina i više) i u visokim iznosima, u vrlo visokoj su zoni rizika jer je realno očekivati i značajni rast EURIBOR-a, a zašto ne i možebitnu deprecijaciju tj. pad tečaja. Dakle, dužnici s visokim ročnostima i visokim iznosima lako se mogu naći u istoj situaciji kao i dužnici u današnjim 'švicarcima', teoretski možda čak i goroj. Međutim, ako se pokaže (kao u SAD-u ili Japanu) da će popuštajuća monetarna politika trajati jako dugo, onda dužnici u ovoj vrsti kredita možda nisu u opasnosti te čak mogu profitirati u odnosu prema dužnicima u kunama ili onima koji su uzeli kredite s NRS-ima. To nije vjerojatno. Puno je izvjesnije da će u jednom trenutku doći i do rasta eura prema kuni i do rasta EURIBOR-a.
Krediti „u eurima“ vezani uz NRS
Kredit „u eurima“ vezan uz NRS zapravo je najčešće kredit koji se isplaćuje i vraća u kunama te je zapravo kredit vezan deviznom klauzulom uz euro te uz NRS koji je zapravo dodatna kamatna stopa na fiksnu kamatnu stopu koju određuje banka za ovu vrstu kredita.
Tečajni rizik: Isti rizik kao i kod kredita s EURIBOR-om ali treba voditi računa da će se u ovoj vrsti kredita drugačije manifestirati nego kod kredita s EURIBOR-om. Ukratko: kao i kod kredita u EURIBOR-u vezanje uz tečaj može amortizirati posljedice rasta te referentne kamatne stope, ali i pojačati gubitke koji mogu proizaći iz tog rasta. Isto tako, ako NRS pada, što pogoduje dužniku, pad ili rast tečaja mogu dovesti dužnika u još bolju situaciju ili pak poništiti pozitivne učinke promjene tečaja na ratu kredita.
Rizik promjene NRS-a: NRS je Nacionalna referentna stopa prosječnog troška financiranja hrvatskog bankovnog sustava koju je razvila Hrvatska udruga banaka. Taj NRS, mora se pripaziti, izračunava se za različite valute (kuna, dolar, euro, franak) i za različite ro0čnosti (3, 6 i 12 mjeseci). Visina NRS-a razlikuje se ovisno i o valuti i o ročnosti. Ovisno o promjeni NRS-a, koji banke nadodaju na osnovnu, fiksnu kamatu, rate kredita mogu padati ili rasti. S obzirom da se radi o novoj referentnoj stopi još nemamo povijesnih iskustava o njezinoj ćudljivosti ili stalnosti.
Opcije: Pojedine banke opredijelile su se za NRS jer su procijenile da na taj način manje izlažu dužnike rizicima viđenim u slučaju „Franak“. Njihov oprez je vrijedan pohvale, ali je li i realan? Trenutačno se ova opcija čini kao odgovornija na duge staze. Međutim, iako je ta hipoteza dobra, ona je ipak ovisna o dva faktora. Prvi je uspješnost hrvatske monetarne politike da kontrolira tečajni rizik tj. da i dalje uspijeva zadržati kunu tu negdje „blizu“ eura što je bitno jer u ovom slučaju i dalje ogovorimo o kreditu s valutnom klauzulom. Drugi faktor je pitanje visine troška financiranja koji se veže uz rizik zemlje. Ako se drastično pogorša gospodarska situacija u zemlji ili ako, primjerice, država dođe u probleme s plaćanjem inozemnih obveza, lako bi NRS kao trošak financiranja naših banaka mogao drastično narasti. Isto tako, nije isključeno da se rast NRS-a dogodi vezano uz pad kune prema euru (ili nekoj drugoj valuti). U tom slučaju i dužnici s NRS kreditima s valutnom klauzulom također su u nevolji. Je li to manje izgledno nego kod kredita s EURIBOR-om? Povijest će pokazati. Teoretski nije isključeno da EU nastavi s uspješnim programom monetarnog popuštanja te dugog razdoblja niskog EURIBORA i „slabog“ eura. U tom scenariju lako bi dužnici u NRS-ima mogli proći lošije nego oni s EURIBOR-om.