Ljetovali smo na Lastovu kod našeg druga Luke, a on nas je jedno jutro dočekao s krasnom novošću:
"U sridu ovde dolazi predsjednik na ručak?"
"Koji predsjednik? Milanović?"
"Na godišnjem je na Hvaru pa se najavio da će doć i u mene. I vas dvoje ćete, jasno, bit na ručku."
"Jasno", složio sam se premda nisam baš dijelio njegovu ozarenost.
Ručkovi s političarima nisu dobra ideja. Znao sam to od jedne zgode otprije mnogo godina, dvije hiljade peta ili šesta je mogla biti. Jedva sam nekako bio počeo graditi svoj ugled nemilosrdnog kritičara vlasti, ugled koji sam, uzgredno kazano, u u međuvremenu nerazumno spiskao i kojekakav mi se šuft od prilike do prilike ruga kako sam se sramotno prodao, kad mi je...