O najopasnijoj zgradi u Zagrebu bruji čitav grad. Nekidan u jednom šoping-centru, dok čekam u dugačkom redu, čujem razgovor dvoje Zagrepčana ispred mene. Pričaju zgroženo o strašnoj zgradi i njezinu krovu u Vukovarskoj 52. Jutarnji list o tom je slučaju nedavno pisao pod naslovom ‘Konstrukcija teška 155 tona može pasti svakog trenutka s vrha zgrade u Zagrebu, a nitko ništa ne poduzima!‘.
Naime, nakon niza potresa znatno je popustio dio već ranije dotrajalih nosača valovite betonske konstrukcije krovne terase na vrhu zgrade na križanju Vukovarske i Savske koja izgleda kao da svakog trenutka može pasti s višestambene osmerokatnice. Zgrada je trenutačno ograđena za pješake, ali u njoj stanari i dalje žive, a konkretnog rješenja situacije još nema. Statičari smatraju da se konstrukcija vjerojatno neće odlomiti i pasti, no situacija je ipak itekako krizna tim više što se grad još trese.
No, zavirimo u povijest ove zgrade koja je zaštićeno kulturno dobro, djelo arhitekta Stanka Fabrisa, koja je jedan od mnogih spomenika kulture stradalih u Hrvatskoj zbog nedavnih potresa i zbog lošeg održavanja, ali i u povijest razvoja najpoznatije zagrebačke avenije - Ulice grada Vukovara. Višestambena zgrada Stanka Fabrisa izvedena je 1956.-1961. Naglasimo pritom, što je u ovom kontekstu također važno, da je sagrađena prije velikog potresa u Skoplju 1963. godine, od kada su znatno postroženi propisi i norme gradnje u bivšoj Jugoslaviji, no ipak tada suvremenim materijalima.
Zlatno doba
Kako je zamišljena i kako je izgledala u svoje zlatno doba?
- Zgrada Stanka Fabrisa jedna je od najviših višestambenih građevina u današnjoj Ulici grada Vukovara, na broju 52, koje su koncipirane kao dugačke, vitke forme izraženoga volumena stambenih etaža i uvučena prizemlja u drukčijem, 'manje vrijednom' kontekstu prizemlja, nužno zatvorenom u korist stanovanja, a protiv koncepta slobodnoga, javnog i otvorenog partera koji je u reduciranoj varijanti sveden samo na funkciju svladavanja visinske razlike između ulice i stražnjeg terena s parkom i drugim višestambenim zgradama, napisao je dr. sc. Vedran Ivanković, izvanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, u svojoj doktorskoj disertaciji "Ulica grada Vukovara 1945.-1971. i moderne vizije Zagreba u 20. stoljeću - refleksije utjecaja internacionalnog stila u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu nakon Drugog svjetskog rata".
Završnim tretmanom pročelja Fabris, kako piše Ivanković, u potpunosti odstupa od projektantskih principa Proleterskih brigada, zbog čega su zgradi po oblikovanju najbliže mediteranski temperamentne - dvije susjedne arhitekta Božidara Rašice.
Investitor te zgrade, simbolično potpuno u skladu s "dogovorom" o izgradnji "ulice brodova", bila je - Mornarica, a konačan rezultat predstavlja nakon višegodišnje izgradnje - rečeno izrazom s razglednica, piše Ivanković, predstavlja najljepši zalazak pedesetih i uvod u nove odrednice strukturalizma u umjetnosti.
Unité i mondrianovski plasticitet
- Eksplodirana fasada prizme u intenzivnim bojama, koje odstupaju od osnovnoga kolorita, postavljena na prizemlje u grubo klesanom kamenu i u strogoj formi, sa zadanom terasom zajednice, spoj je dominantne koncepcije unitéa i mondrianovskog plasticiteta davno afirmirane potpune plošnosti, piše Ivanković.
Imala je donekle oslobođeno projektiranje triju tipova stanova različitih kvadratura: dva tipa dvosobnih i trosobni. Jedna varijanta dvosobnih i trosobni stanovi imaju degažman s kuhinjom, kupaonicom i spavaćom sobom, s pristupom iz dnevnoga boravka, što je bio očit pomak od dotad predloženih varijanti stanova.
Dimenzijama velika i zahtjevna građevina, dugačka oko 110 metara, projektirana je 1956. i 1957. godine. Glavni je projekt, sukladno rješenju NOGZ-a, odobren 29. lipnja 1957., a građevinska dozvola izdana je 12. rujna iste godine. Zgrada je završena tek koncem 1960. i uporabnu je dozvolu dobila 21. travnja 1961.
- Vrlo ekspresivan armiranobetonski 'cik-cak' krov otvorene zajedničke terase, možda je bio posljednji glasan krik pedesetih na zalasku, zaključuje Vedran Ivanković.
Koji model obnove primijeniti
Arhitekta Ivankovića pitali smo jučer što bi trebalo učiniti, odnosno kako obnoviti ovaj spomenik kulture.
- Primijeniti isti protokol uklanjanja vrha kao u slučaju Bolleovih vrhova zvonika katedrale, potom odabrati sličan metodološki pristup u obnovi - odgovara V. Ivanković.
U današnjoj vukovarskoj aveniji u tom je razdoblju sagrađeno još mnogo antologijskih djela arhitekture. Prva izgrađena u novosmišljenoj Moskovskoj ulici bila je na broju 56-60 stambeno-poslovna zgrada arhitekta Nevena Šegvića iz 1948. godine. Na jugoistočnom uglu stoji spomenuta velika stambena zgrada arhitekta Stanka Fabrisa, na sjevernoj strani ulice (br. 35 i 35 a) stambena je zgrada arhitekta Drage Galića, izvedena po tada najsuvremenijim načelima stambene izgradnje po uzoru na Le Corbusiera, dok je na br. 64 velika stambena zgrada arhitekta Božidara Rašice, kao isti takav tip stambene izgradnje u obliku velike polegnute prizme koja podsjeća na usidreni brod. Nedaleko od nje, u smjeru Savske, dvije su Rašičine višestambene zgrade iz sredine 50-ih postavljene okomito na Vukovarsku, s atelijerima na zadnjoj etaži, gdje se nalazio i Kožarićev atelijer.
Ulicu krasi i znamenita zgrada Pučkoga otvorenog učilišta (arhitekti Kučan i Nikšić, 1961.). Do ugla s Miramarskom na br. 43 je druga stambena zgrada arhitekta Drage Galića, a do nje iza ugla s Miramarskom sjeverno zgrada Marijana Haberlea s početka 60-ih (danas Croatia Osiguranje) te južno hotel International kakav je bio do zadnje intervencije. Na sjevernoj strani nalazi se zgrada Gradskog poglavarstva Kazimira Ostrogovića (natječaj i projekt iz 1955./56.) te Koncertna dvorana Marijana Haberlea (natječaj 1958., Haberle, Dvoržak, Jurković)...
Moskovski boulevard
Današnja Ulica grada Vukovara idejno je zacrtana kao Moskovski boulevard u prvoj poslijeratnoj viziji grada koju izrađuje Urbanistički institut Ministarstva građevina Narodne Republike Hrvatske i njegov ravnatelj, arhitekt Vladimir Antolić.
- Značaj te ulice puno je veći nego što smo svjesni. Građena je nakon Drugog svjetskog rata na tragu najnaprednijih svjetskih arhitektonskih tokova, u teškim političkim i financijskim okolnostima i u specifičnom društvenom kontekstu pa stoga nije još do danas dovoljno valorizirana u europskim i svjetskim okvirima - rekao nam je Vedran Ivanković.
Godine 1933. ulica je bila kraća i zvala se Varaždinska cesta, od 1947. godine zvala se Moskovska, potom od 1951. Beogradska ulica, pa od sredine 50-ih do 1991. Ulica proleterskih brigada, kada je preimenovana u Ulicu grada Vukovara.
Vrijeme gradnje i sociopolitičke okolnosti važni su za ukupnu priču o ovoj ulici nastaloj unatoč velikoj oskudici nakon rata.
- Ipak, jedan je naš kolektiv smogao snage pratiti najnaprednija svjetska zbivanja u opasnim vremenima prije Informbiroa dok su još smjernice u umjetničkim i arhitektonskim tokovima morale slijedili socrealističke zamisli - priča Vedran Ivanković.
Već u samoj bazi ideje - regulatorna osnova arhitekta Turine iz 1946. godine, kao i konačna regulatorna osnova Vladimira Antolića iz 1949. - vidljive su smjernice čistog modernizma.
Prije početka gradnje ulice Andre Mohorovičić navodi da će se Moskovski boulevard graditi na teorijskim principima socrealizma, iako je znao da je projekt odraz razmatranja u prvom redu Ville Radieuse, a potom i ostalih Le Corbusierovih međuratnih vizija novih gradova.
- U Beogradu, za razliku od Zagreba, postojao je krug arhitekata koji je bio vrlo sklon socrealizmu i tada je jedan od njih, uvaženi profesor Maksimović, 'otkrio' da je projekt Moskovske bliži modelu koji koriste ‘dekadentni’ zapadnjaci poput Le Corbusiera te zaključio da uopće ne slijedi sovjetske uzore. Nakon tih pritužbi i ostalih kritika, opasnih za sudionike gradnje ove ulice u predinformbiroovsko doba, osnovana je posebna komisija koja će ispitati slučaj - navodi Vedran Ivanković.
Krleža presudio Šegviću
Zanimljivo je, dodaje dalje Ivanković, da su članovi komisije bili August Augustinčić i Miroslav Krleža. Žrtvom je ispao projekt zgrade arhitekta Nevena Šegvića, koja se nalazi na samom početku ulice (u kojoj je smješten danas Katastar), premda nije točno jasno zašto, budući da neki misle da su Krleža i ostali sankcionirali utjecaj ruskih konstruktivista koji u Staljinovoj državi i u Jugoslaviji do Informbiroa 1948. nisu bili dobrodošli, a drugi pak da je urbanističkom impostacijom previše nalikovala blokovskom modelu tradicionalne izgradnje grada koji je Staljin prigrlio u duhu socrealizma.
- Zgrada koja je sagrađena zapravo niti ne sliči Šegvićevoj zamisli; preprojektirao ju je jedan građevinac... Uglavnom, politika je preko komisije nastojala kontrolirati izgradnju do tada najveće ulice u Zagrebu. No, uskoro se nakon Informbiroa smjer političkih strujanja promijenio pa su se druge zgrade slobodnije nastavile graditi - eksplicitno po uzoru na Le Corbusierov prototip u Marseilleu - kaže Vedran Ivanković.
